Pismo
Poštovani, trebala bih pomoć. Naime, studiram medicinu u Rijeci. Treća sam godina i nikada se prije nisam osjećala ovoliko opterećeno, anksiozno, jadno, „burnautano“. Namjeravala sam potražiti stručnu psihološku pomoć, ali velike su gužve i polažem nade u Vaš odgovor i Vašu pomoć.
Muči me to što učim cijelu godinu i rješavam kolokvije iz prve… i onda dođe vrijeme ispitnih rokova, a ja sve gradivo kao da prvi put u životu vidim i naravno da ne stignem u manje od tjedan dana spremiti ispit (ili uspijem, ali doslovno pregorim). Riješila sam jedan ispit u veljači i spremala sam drugi (i trenutačno posljednji) nekoliko dana, nakon čega sam odlučila odustati i odjaviti ga. Danas je dan roka i osjećam se tužno što sam ga odjavila jer mislim da sam ga čak i mogla riješiti da sam se malo bolje znala nositi sa stresom. Inače, prije svakog ispita se stresiram 500 posto više nego što je stvarno potrebno, a ne znam zbog čega je to tako.
Htjela bih biti kao drugi studenti koji sve rješavaju na prvom roku i izgledaju kao da se uopće ne muče s gradivom. Ili ako mi možete dati neki savjet da se barem malo manje stresno osjećam prije samih ispita (i da ne odjavljujem ispite zbog straha). Inače, moja je metoda učenja: čitanje skripte i rješavanje kartica. Ne znam je li možda problem u načinu učenja pa ako imate kakav savjet i za to, molila bih Vas lijepo. Osjećam se prilično loše jer mi je košmar u glavi, a sljedeći kolokviji su ubrzo. Molim Vas za pomoć i savjete. Hvala puno unaprijed!
Odgovor
Draga studentice,
započela bih svoj odgovor opažanjem šireg konteksta: studij medicine zahtjevan je, vjerujem da treća godina studija nosi dodatni porast kompleksnosti, osjećaš umor koji se s vremenom nakuplja, a tvoja su osobna očekivanja visoka. Iz tvojeg opisa razumijem da si došla uspješno do treće godine, učiš kontinuirano, znanje očito usvajaš jer ga uspijevaš pokazati na kolokvijima koje rješavaš iz prve.
Problem se javlja u vrijeme ispitnih rokova kada su zahtjevi opsežni, a vrijeme na raspolaganju ograničeno. Iz onog što dalje čitam, razumijem da imaš manje od tjedan dana za pripremu ispita, što je samo po sebi izazov svakom studentu medicine. Iako, tebi se čini da drugi polažu sve od prve i s lakoćom, što te dodatno obeshrabruje i utječe na tvoje samopouzdanje. Iako si gradivo već učila, uspješno polagala kolokvije, kada dođe vrijeme ispita, to znanje kao da ispari, a dominira osjećaj zbunjenosti, straha, nesnalaženja.
Osim samog faktora vremena, odnosno nemogućnosti da svakom ispitu posvetiš više dana (bi li duže učenje povećalo tvoju uspješnost?), moguće je da na tvoju efikasnost utječe i unutarnji proces procjene opasnosti situacije u kojoj se nalaziš. Na što pri tom mislim? Katkad, u situacijama od iznimne važnosti za nas, naše tijelo i živčani sustav ne razlikuju misao: “Ovo je važan ispit” od zaključka: “Ova je situacija prijetnja mojoj budućnosti.” Ako se to dogodi, mozak prelazi u sustav preživljavanja, a njega karakterizira sužavanje pažnje, blokada fleksibilnog prisjećanja, što onda stvara dojam: “Ja ovo gradivo nisam nikad vidjela.”
Pitam se koje su to misli koje ti se roje kada se približava ispitni rok, odnosno kada pristupaš ispitu. Kako se nosiš s tim mislima, što činiš kada se počneš osjećati nesigurno? Tvoja rečenica “Mogla sam ga čak i riješiti da sam se bolje znala nositi sa stresom” ukazuje na to da posjeduješ potrebno znanje, ali si zbog strategije nošenja sa stresom – izbjegavanja opasnosti (neću uspjeti, past ću ispit, osramotit ću se…), odustala od izlaska na ispit. To odustajanje nije kukavičluk, već pokušaj da smanjiš percipiranu prijetnju. No problem je što se na taj način dugoročno pojačavaju poruke “Ispiti su opasni” i “Izbjegavanje = smanjenje anksioznosti.” To su zaključci koji svakako ne olakšavaju daljnje studiranje i izlaske na ispit. Tvoj obrazac djeluje kao začarani krug pokušaja regulacije stresa.
Ono što možeš učiniti jest preispitati svoja vjerovanja koja katkad, osobito u stanjima emocionalne preplavljenosti, postaju negativne automatske misli, i ući s njima u dijalog, umjesto da ih uzimaš kao apsolutno istinite. Primjerice, što zapravo predstavlja izlazak na ispit? Jesu li ispiti provjera moje osobne vrijednosti ili provjera gradiva? Što je najgore što se može dogoditi ako izađem na taj ispit? Mogu li preživjeti te posljedice? Jesam li već doživjela nešto slično? Kako je bilo tada, što mi je tada pomoglo? Što bi rekla nekome tko proživljava ovo što sad ja proživljavam, kako bi mu opisala situaciju i što bi predložila kao pomoć? Kada bi zamislila svoj život za deset godina u budućnost, što bi ta osoba poručila ovoj sadašnjoj ja? Kada vidim kolege, što zapravo vidim? Da li izgledati mirno znači i biti miran? Znači li izgledati mirno isto što i biti miran?
Što se samog načina učenja tiče, osim svega što već činiš, i to očito dosta uspješno, s obzirom na to da si na trećoj godini medicine, veći naglasak možeš staviti na integraciju naučenog, aktivno povezivanje, primjerice, zapisivanjem svega što znaš o nekoj temi na prazan papir, objašnjavanjem naglas (mozak bolje integrira znanje kroz verbalizaciju), simulacijom usmenog ispita. Na taj način ponavljaš gradivo i integriraš naučeno, ali se i navikavaš na stres, povećavaš dostupnost gradiva u sličnim situacijama.
Vrijeme neposredno prije ispita trebalo bi biti vrijeme za samoregulaciju, ne za ponavljanje gradiva (naravno, za to treba imati dovoljno vremena). Samoregulacija ne mora biti nešto posebno novo, osloni se na već poznate načine smirivanja, bilo da je to slušanje glazbe, kratka šetnja, razgovor s prijateljicom, maženje s kućnim ljubimcem, naprosto disanje… Tvoj cilj nije znati sve, već biti dovoljno sigurna da možeš pristupiti znanju koje imaš.
Obrazac izbjegavanja možeš prekinuti odlukom o donošenju odluka: ˝Ne odlučujem kad sam pod stresom. Odluku o odustajanju donosim dva dana prije ili nikako.˝ Sve ovo može pridonijeti smanjenju stresa, odnosno procjene opasnosti koju izaziva ispitna situacija, no katkad zaista nije lako u tom pritisku biti sam. Iako su gužve u savjetovalištima (što to govori o drugima i njihovu nošenju sa stresom?), naći stručnog sugovornika i ući u terapijski proces svakako bi imalo smisla za proširenje razumijevanja onog što se događa i postizanja onog što bi željela i mogla. Osim studentskog savjetovališta, u Rijeci postoje brojna druga mjesta na kojima možeš dobiti adekvatnu podršku: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/
Želim ti svu sreću (i pristup vlastitu znanju) u daljnjem studiranju!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
