Pismo
Moj je problem malo teži. Mislim, borim se s tim od djetinjstva. Otkako sam izgubila majku imam osjećaj kao da želim nestati, trpim sve u sebi, nitko me ne razumije. Ako želite, mogu napisati svoju životnu priču… Bila sam udana sedam godina. Bivši me maltretirao i fizički i psihički dok sam bila trudna. Udarao me u trbuh i prijetio mi smrću. Prošle su dvije godine od toga, opet sam se udala ima devet mjeseci, ali i njega se bojim… Bojim se ljudi, strah me je svega, imam osjećaj da ću svakog trenutka dobiti slom živaca. Stalno sam tužna, drhtim, bojim se svega. Nisam mentalno dobro, ne znam kako to da riješim…
Odgovor
Draga X,
žao mi je zbog tvoga preranoga gubitka majke i osjećaja koji te otad prati. Razmišljam koliko li je puno toga stalo u toliko malo tvojih godina i pitam se kako si se nosila s gubitkom, vjerojatno, najbliskije osobe u svom životu?
No život nas suočava s gubicima i oni su njegov sastavni dio. Ne postoji flaster koji bi zaliječio bol. Postoji jedino vrijeme, naša osoba i dopuštenje samome sebi da pustimo osjećaje van i da tugujemo na naš način. Kratko. Glasno. Tiho. Dugo. Očajnički. Kako god!
Šutimo li o svojoj boli, ona neće nestati. Ona će se u nama „mućkati“, seliti, pretvarati u druga stanja i osjećaje, izazivati u nama neke nove reakcije i ponašanja…
Kažeš da trpiš u sebi. Je li sva tvoja bol unutar tebe? Jesi li uspjela otpustiti barem jedan njezin djelić? Sve je to proces koji traje. Smatram da tugovanje nije nešto što znamo kada smo završili. Više nekako to vidim kao fragment koji nas mijenja i integrira se u našu svakodnevicu i ostaje s nama. Kako se tebi čini ovakva ideja?
Imaš li pored sebe prijateljicu, osobu koja te razumije, koja te može saslušati bez osuđivanja i nuđenja „rješenja“? Iako nam se nekada može činiti da možemo sami podnijeti bol, ipak, sve je lakše kada se podijeli. Važno je imati osobu koja nam je podrška, koja ne pokušava ubrzati naš proces tugovanja, koja nas ne gura tamo gdje ne želimo biti. Proces ublaživanja bolnog osjećanja vrlo je individualan, nekome može biti teže na početku, drugima je možda teže prolaskom godina.
Evo i jedne drukčije perspektive. Jedan je poznati glumac izjavio kako se nada da će tuga koju osjeća nakon smrti majke biti uvijek dio njegova života te da će govoreći o njoj, što će za njega biti bolno, ona i dalje živjeti. Svatko si od nas može dati slobodu tugovati na način koji odabere.
Kažeš, bila si u jednom braku, a sada si u drugom. Doživjela si zlostavljanje, prijetnje smrću, udaranje… sada si u drugom braku gdje se isto supruga bojiš. Čega se bojiš? Nisam baš najbolje razumjela. Bojiš se da ne bude kao prije? Bojiš se da muž ne postane nasilan? Bojiš se sebe i svoje budućnosti? Ili se bojiš svega? Čega god te strah, želim da znaš da strah koji osjećaš, ne osjećaš bez razloga. Strah zna biti prilično ljepljiv i treba isprobati razna sredstva za odljepljivanje želimo li ga sa sebe sastrugati.
Strah može biti i tvoj saveznik. Recimo da ti je strah najbolji prijatelj, što misliš da bi ti rekao, kako bi te zaštitio, na koji životni put bi te dalje odveo, što bi ti savjetovao? Od koga bi te udaljio, a kome približio? Možda bi te približio sebi samoj? Ohrabrio te da pokažeš ranjivost, tugu i patnju? Možda bi te potaknuo na propitivanje i autentičnost gdje bi prvi put drugi mogli zbilja vidjeti tko je zapravo X koje se divne fragilne osobine u njoj kriju? Ne znam. Ovo pišem po nekom svom osjećaju. Možda se ništa od ovoga ne odnosi na tebe. Možda se ne možeš pronaći niti u jednoj ovoj rečenici. To je isto u redu.
Što je za tebe strah? Gdje se tvoj strah nalazi? Mijenja li intenzitet kojim se javlja ili ga uvijek jednako osjećaš? Kada, u kojim situacijama nestane?
Strah je vrlo često reakcija na realnu opasnost i ugrozu koju osjećamo u nečijoj blizini, u nekoj situaciji. Želim reći da je tvoj strah sasvim normalna reakcija na proživljeno. Da ga ne osjećaš, možda bi to bio veći problem?
Kažeš da se bojiš da ćeš dobiti živčani slom. To je termin koji se koristi „u narodu“, nije medicinski pojam i ne smatra se bolešću. To je dugotrajna stresna situacija iz koje se ne možemo maknuti, a koja nas može onesposobiti u svakodnevnom funkcioniranju te možemo misliti ako se ona nastavi bit ćemo psihički slomljeni. To je nagomilana napetost koja se skuplja godinama i koja treba pronaći svoj put ka izlazu. Kako započeti promjenu? Što raditi da se stvari promijene? Jedino što mogu sa sigurnošću reći je ono što ne treba, a to je – ne treba raditi sve kao i do sada. Treba nešto mijenjati. A jedino što možeš mijenjati si ti – sa svojim osjećajima, reakcijama, izražavanjima, načinima, zauzimanjima i idejama o svijetu.
Mogu reći da si zbog svih tih nemilih događaja koji su ti se dogodili, izgradila golemo iskustvo i kapacitet nošenja s bolnim životnim povredama. To je tvoja velika prednost i snaga koja te dalje može voditi do nestanka svih simptoma koje opisuješ. Bitno je da imaš iskricu pozitivnog stava, puno strpljenja i vjere da si sposobna. Ja vjerujem da jesi.
I, na kraju, pozivam te da, ako postoji mogućnost, potražiš stručnu pomoć koja te može osnažiti za daljnje promjene koje slijede.
Ana Fabijan, psihologinja
