Pismo
U vezi sam dvije i pol godine i u zadnje vrijeme stalno vrtim jesam li ja preosjetljiva ili se stvarno nešto promijenilo među nama. Na početku veze stalno smo se čuli i više puta na dan, izlazili zajedno, slao mi je poruke, upoznavao me sa svim svojim prijateljima, kada bi izašao s njima javio bi mi se bar s nekom sitnicom, pitao što radim ili nešto slično. Sada kao da živimo u paralelnim svjetovima. Zna mi reći da će mi se javiti nakon izlaska s prijateljima, ali od toga ništa. Onda ja ne mogu zaspati, vrtim filmove u glavi, pitam se jesam li naporna ako mu pošaljem poruku. Ujutro mi kaže da je zaboravio ili zašto nisam spavala umjesto da sam čekala njegovu poruku. I onda se osjećam glupo jer ispada kao da stvaram problem i sebi i njemu. Kad smo zajedno, često je na mobitelu ili igra igrice. Ako mu kažem da bih voljela da imamo više vremena nasamo, samo mi kaže da dramim, kao, on ne može stalno meni dokazivati da me voli i da mu to ide na živce. Nekad mi se čini kao da je njemu sve ovo najnormalnije.
A, opet, kad nam je dobro, onda nam je stvarno dobro i dobro se osjećam. Nasmijava me, možemo razgovarati satima i tada pomislim da samo izmišljam problem kojega nema. I onda opet dođe razdoblje kad se osjećam kao da i nisam u vezi. U zadnje sam vrijeme shvatila da pazim na to što kažem da se ne bi naljutio ili rekao da opet radim problem ili se nekad ulovim da se ispričavam ili mi samo dođe impuls da se ispričam, kao stvar je u meni. Pokušala sam s njim nekoliko puta razgovarati, ali od toga na kraju nikad ništa jer se naljuti ili nekako izbjegne temu.
A, opet, bojim se da ne prekinemo ako budem radila pritisak.
Ne znam jesam li ja preosjetljiva i tražim previše ili stvarno nešto u našem odnosu više ne funkcionira.
Odgovor
Draga djevojko,
ono što opisuješ zvuči kao iscrpljujuća unutarnja dilema – pretjeruješ li ili nešto u vezi stvarno nije u redu i kao da si stalno između ta dva osjećaja. U jednom trenutku ti je lijepo i osjećaš bliskost, a u drugom se osjećaš usamljeno i pomalo sama. A u takvim situacijama čovjek lako može početi sumnjati u sebe u stilu – ako mi je nekad jako dobro, možda sam onda ja problem kad nije. Ali već samo to unutarnje klackanje često govori da nešto bitno u odnosu nije stabilno.
Tu bih željela istaknuti da tvoja potreba za bliskošću, pažnjom i osjećajem povezanosti ne znači da si preosjetljiva ili da tražiš previše. To su sasvim legitimne i zdrave potrebe u partnerskom odnosu i nema ničega „dramatičnog” kad kažeš da želiš da ti se partner javi ako kaže da hoće, da ste prisutni jedno s drugim kad ste zajedno ili da možeš reći kako se osjećaš bez straha da ćeš ispasti problem.
Istina je da se kod mnogih parova intenzitet s početka veze s vremenom smanjuje. Ljudi se postupno opuste, a svakodnevicu preuzme rutina. No ono što bi u tvojoj priči izdvojila nije to što se odnos promijenio i nedostaju ti kontakti, nego kako se ti počinješ osjećati u tom odnosu. Kažeš da paziš kako ćeš nešto reći, da se uhvatiš kako se ispričavaš ili razmišljaš hoće li se on naljutiti. To su oni „sitni“ trenuci kad čovjek počne vagati svaku riječ, povlači se i prilagođava samo da ne bi izazvao reakciju i „pokvario” trenutak. I to na duge staze može biti jako iscrpljujuće i često pokazuje da se više ne osjeća opušteno i sigurno u odnosu.
Razumljivo je i zašto ti je teško jasno sagledati situaciju. Kažeš da kada vam je dobro, onda vam je stvarno dobro, smijete se, razgovarate, osjećate povezanost, a tada je lako pomisliti da problem možda i ne postoji. Ali kad se u sljedećim trenucima opet osjetiš udaljeno i nesigurno ili da si sama u vezi, tada se ponovno vraća sumnja i nelagoda. Takav odnos koji šeće između toplog i hladnog može biti stvarno zbunjujući i iscrpljujući jer ti s jedne strane daje nadu, a s druge stvara nesigurnost oko toga što je zapravo istina.
Još jedna važna stvar je da si već pokušala razgovarati, ali da se razgovori često završe ljutnjom ili izbjegavanjem. Bez prostora za otvoren razgovor teško je očekivati promjenu jer odnos ne može rasti ako jedna strana stalno ima osjećaj da „stvara problem” kad izrazi kako se osjeća.
U tom smislu možda ti može pomoći da si postaviš nekoliko iskrenih pitanja (ne da bi donijela odmah odluku, nego da bolje razumiješ sebe). Možeš pogledati kako se ti većinu vremena osjećaš u ovoj vezi (mirno i sigurno ili napeto i nesigurno?). Možeš li biti spontana i otvoreno govoriti o svojim potrebama ili stalno filtriraš što govoriš? Možeš li reći što ti je važno i osjećaš li da su tvoje potrebe za bliskošću i zajedničkim vremenom uvažene? A što se tiče partnera, ne mora značiti da je on “loš” ili da te ne voli. Možda ima drukčiji stil povezivanja, možda mu treba više prostora ili ne doživljava situaciju jednako kao ti. No činjenica je da se ti osjećaš ovako, i to je stvarno, bez obzira na njegovu perspektivu.
Naime, u zdravim odnosima partneri ne moraju imati iste potrebe, ali obično postoji spremnost da se o tim razlikama razgovara i da se pokuša naći neki zajednički jezik. Nije riječ o tome da netko stalno mora dokazivati ljubav, nego da postoji osjećaj da te druga osoba čuje i uzima ozbiljno. Tu katkad može pomoći miran razgovor u kojem se ne raspravlja tko je u pravu, nego kako se stvarno osjećaš i što ti treba da bi se u vezi osjećala bolje i sigurnije. Katkad partner tek tada može jasnije vidjeti što se događa. No ako primijetiš da se bez obzira na to ništa bitno nije promijenilo i da se stalno vraćaš na isto pitanje, vrijedi razmisliti je li to odnos u kojem dugoročno možeš biti zadovoljna.
Dodala bih još i da je dobro razmisliti i o vlastitim granicama, ne u smislu prijetnje (ako to ne napravi, prekinut ću) nego više zbog jasnoće prema sebi (što je za mene minimum ispod kojega ne želim ići jer dugoročno s tim ne mogu biti dobro?). I to što ne možeš zaspati jer čekaš poruku i što preispituješ svaku svoju reakciju pokazuje koliko si se emocionalno „vezala” uz njegov ritam. Možda bi tu bilo dobro početi postupno vraćati fokus na sebe (svoje aktivnosti, odnose, hobije i ono što te ispunjava). Ne kao kažnjavanje njega, nego kao dio brige o sebi.
I, na kraju, možda je najvažnije reći da zdrava veza nije ona u kojoj stalno razmišljaš jesi li „previše”, već ona u kojoj možeš biti ono što jesi, sa svim svojim potrebama.
Sada ne moraš odmah znati što dalje, dovoljno je da kreneš od toga da vjeruješ vlastitu osjećaju i da si polako počneš davati pravo na odnos u kojemu se osjećaš dobro, ali ne samo katkad, nego većinu vremena.
Tamara Žakula, psihologinja i psihoterapeutkinja
