Pismo
Pozdrav
Godine 2013. preminuo mi je otac. Godinu dana nakon toga doživljavam prve napade (strah me da ne umrem, slušao kako dišem), javim se psihologu, dao mi je neke tablete i xanax koji sam samo 10-15 dana uzimao i prestao. Nakon toga sve je bilo okej…
Majka mi je bila na putovanju prije šest mjeseci, meni se javlja napad panike, idem u hitnu i dobivam koktel za smirenje. Eh… prije sedam dana budim se, javlja mi se osjećaj kao da nisam stvarno tu, da sanjam, osjećaj nekako čudan, da se prepadneš. Drži me još taj osjećaj kao da promatram svoje tijelo i kao da nisam trenutačno tu.
Odgovor
Poštovani,
žao mi je čuti za smrt oca i posljedice koje je njegov odlazak ostavio… Osjećaj nepripadanja svom tijelu, osjećaj kao da nismo tu ili da smo odvojeni od onoga što nas okružuje, česti su simptomi koji se tumače kao signal gubitka kontrole nad svojim postupcima i praćen je mislima i strahovima da ćemo izgubiti dodir s realnošću ili zdrav razum, ozlijediti sebe ili nekoga drugog. Osjećaji depersonalizacije (osjećaj odvojenosti od svog tijela) i derealizacije (osjećaj odvojenosti od okoline) česti su kod paničnih napadaja, nisu ugrožavajući po naš život, ali nas mogu prestrašiti i izazvati veliku nelagodu. Uzrok javljanja tih simptoma pripisuje se iznenadnom skoku adrenalina, a može se javiti nakon što pojedinac iskusi opasnost za život, konzumira određene psihoaktivne tvari, bude lišen sna ili senzorne stimulacije (što se može dogoditi kod pacijenata koji se duže nalaze u jedinici intenzivne njege), a mogu se pojaviti i kao simptom u brojnim mentalnim poremećajima, kao i u somatskim poremećajima/bolestima kao što su epileptični napadi, zbog čega bi bilo korisno obaviti liječnički pregled i potrebne pretrage da bi se isključio somatski uzrok. Ono što mi se čini vrijednim i utješnim za istaknuti jest što ste svjesni da iskustva odvojenosti nisu stvarna, nego su samo način na koji se trenutačno osjećate. Upravo ta svjesnost same depersonalizacije/derealizacije isključuje mogućnost da su dio psihotičnog poremećaja jer osobama sa psihotičnim smetnjama uvijek nedostaje takav uvid.
Zapravo, smetnje u integriranju svojih sjećanja, percepcije, identiteta i svijesti u određenom smo obliku svi iskusili. Na primjer, tijekom vožnje se često događa da vozimo nekamo i onda naknadno shvatimo da se vožnje uopće ne sjećamo. Možda se ne sjećamo jer smo bili zaokupljeni drugim stvarima – mislima, programom na radiju ili razgovorom sa suputnicima ili smo samo sanjarili. Takvi problemi, koji se nazivaju normalna disocijacija, obično ne ometaju svakodnevne aktivnosti. Kod derealizacije, ljudi opisuju osjećaj odvojenosti od onog što nas okružuje. Ljudi i predmeti u okruženju mogu početi djelovati nestvarno, iskrivljeno. Drugi navode da se osjećaju zarobljeno u svom okruženju ili da na okolinu gledaju kao na nešto nadrealno i nepoznato. Na trenutak se može javiti osjećaj kao da ne znamo gdje smo, u kom gradu, ulici… Kod depersonalizacije skloni smo sami sebe opisati kao vanjske promatrače vlastita života. Navedeni simptomi, bilo da se pojavljuju zajedno ili odvojeno, mogu poslužiti kao mehanizam za suočavanje s iznenadnim i intenzivnim stresom i anksioznošću. Korisno je znati da ti simptomi, kako napad panike gubi intenzitet i povlači se, imaju tendenciju slabljenja.
Ako doživljavate derealizaciju, bilo bi korisno da u danom trenutku pokušate upotrijebiti svoja osjetila radi vraćanja u sadašnji trenutak. Primjerice, uštipnite se za kožu na stražnjoj strani šake, držite nešto što je hladno (umijte se ili operite ruke hladnom vodom ako ste u danom trenutku u mogućnosti) ili uzmite u ruke nešto stvarno toplo (pazite se opekotina) i fokusirajte se na osjećaj temperature između svojih dlanova. Prebrojite ili imenujte predmete u prostoriji. Potrudite se da vam oči budu u pokretu kako biste se fokusirali na sadašnji trenutak. Ako ste vani, pokušajte uočiti određene predmete, imenujte što sve osjetite osjetilom mirisa, koje sve zvukove vaš sluh registrira (zvuk auta, škripanje guma, glasove, ptice…).
Ako doživljavate depersonalizaciju, usporite disanje. Kada imamo napad panike, disanje postaje ubrzano i plitko te pospješuje našu anksioznost u danom trenutku. Pokušajte udahnuti duboko, sporo, fokusirajući se na održavanje i primjećivanje izdisaja i udisaja. Budući da depersonalizacija izaziva osjećaj odvojenosti od drugih, obratite se, ako možete, nekom u danom trenutku za razgovor. Dajte mu do znanja što osjećate i zamolite ga da nastavi razgovarati s vama – nije važna tematika o kojoj razgovarate sve dok vas to drži u sadašnjem trenutku.
Važno je imati na umu da, kao i simptomi paničnog poremećaja, depersonalizacija i derealizacija mogu izgledati vrlo zastrašujuće i uznemirujuće, ali ni u kom slučaju nisu opasni za integritet naše ličnosti. Sam proces psihoterapije sasvim sigurno nam može pomoći i odigrati važnu ulogu u prihvaćanju, nošenju i razumijevanju onoga što nam se događa. Osim kognitivno-bihevioralne terapije, zbog mogućnosti povezanosti simptoma koje navodite s prijašnjim traumama vezanim uz gubitak oca i kratkotrajan odlazak majke na putovanje, što je bilo okidač, koristan bi mogao biti i psihodinamski pristup koji je usmjeren na rad na nerazriješenim konfliktima, ranim uskratama, prošlim negativnim osjećajima i iskustvima, a koji se reflektiraju na sadašnje funkcioniranje pojedinca.
U svakom slučaju, ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć jer time pokazujete vlastitu snagu, zrelost i spremnost na ulaganje napora u unapređenje vlastite dobrobiti.
Želim vam kvalitetan život, a samosvijest i briga o sebi ključni su segmenti u njegovu osiguravanju.
Puno uspjeha u izgradnji vlastite otpornosti na stresove koje život nosi!
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
