Pismo
Dobra večer,
nedavno sam postala dio aktivističke grupacije koja djeluje neagresivno u slučajevima problema vezanih za ekologiju.
Često me pozivaju da sudjelujem u takvim akcijama i ja želim sudjelovati u njima, no bojim se biti eksponirana na društvenim mrežama. Vjerujem da je to vrlo važna tema i tema za koju je potrebno djelovati ODMAH te želim biti dio promjene. Kako da se suočimo s roditeljima oko ove teme? Oni se protive mojem aktivizmu.
Zahvaljujem.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na tvom, malo drukčijem, upitu koji me naveo na promišljanje o emocionalnoj dobrobiti i mentalnom zdravlju, a vezano za javno izlaganje i progovaranje o važnim temama današnjice.
Pretpostavljam da je tvoje uključivanje u navedenu aktivističku grupaciju samoinicijativno i da proizlazi iz tvoje ideologije, vrijednosti i stavova vezano uz ovu problematiku. To je nešto u čemu se pronalaziš, što te ispunjava i što na neki način daje smisao tvome postojanju. Želja da budeš na neki način “pokretačica promjene” koja će utjecati na neki veći dio našeg društva nužno zahtijeva javno izlaganje, odnosno eksponiranje. Rekla bih da se pri ulasku osobe u tu “javnu” ulogu nužno javlja osjećaj straha. Čemu nam strah tu služi i koja bi mu mogla biti funkcija? Imaš li kakvu ideju? Strah od promjene za koju ne znamo točno što nam nosi? Neizvjesnost? Promišljanje je li to za tebe dobro? Drukčiji doživljaj vlastita identiteta? Jesam li i to ja? Kako doživljavam samu sebe, a kako me doživljavaju drugi?
Možda bi to mogla opisati kao neku nadogradnju na vlastitu putu koju svaka osoba, nadam se, što češće u životu prigrli. Na početku postoji nedoumica, možda strah, možda neobičnost, no poslije se i ta dimenzija integrira u naš identitet, obogaćujući ga i nadograđujući, odnosno šireći vlastite spoznaje. Mislim da je pohvalno što slušaš sebe, slijediš svoje ideale i činiš ono za što smatraš da je ispravno, a pritom ne ugrožavaš druge. Mislim i da si ti zrela i dovoljno odrasla osoba da donosiš vlastite izbore i odluke. Naravno, tu su i posljedice koje neminovno slijede.
Misliš li da je nužno da roditelji budu suglasni s našim izborima? Jesu li se do sada roditelji slagali oko tvojih drugih izbora koje si sama donosila? Je li tebi važno da roditelji budu suglasni s onim što činiš? Ako jest, imaš li ideju zašto ti je to važno? Čini li tebe drukčijom njihovo neprihvaćanje? Možeš li zatomiti taj “poziv” u sebi kako bi roditelji bili zadovoljni? Bi li to značilo da na neki način odustaješ od sebe? Je li roditeljska uloga dovoljan kriterij koji može određivati nečiji životni put? I, na kraju, je li protivljenje roditelja nešto čime bi se oni trebali nositi ili je to tvoja briga? Pozivam te da promisliš o ovim pitanjima, da ne nagliš, da pustiš neko vrijeme da se tvoja promišljanja umire i postanu jasna.
Jesi li sama u ovome ili imaš neku blisku osobu koja te podržava u tvojoj ideji i s kojom možeš razgovarati?
Tvoje najvažnije pitanje bilo je kako da se suočiš s roditeljima oko ove teme?
Pada mi na pamet da im možeš objasniti koje ideje ti ustvari zagovaraš, jer postoji mogućnost da je došlo do nerazumijevanja, odnosno pogrešne interpretacije na temelju nedovoljno informacija s njihove strane. Možeš provjeriti što njima ustvari ne odgovara, tvoje izlaganje javnosti, ideja koju širiš ili nešto treće?
Ono što smatram važnim jest da u tom razgovoru uspiju čuti tebe. Što to tebi znači? Kakav smisao pronalaziš u tome? Sve što možeš reći u ja-porukama – reci! Kako se ti osjećaš u toj ulozi? Kako se osjećaš kada te ne podržavaju? Možda se mogu prisjetiti kako su se oni osjećali kada ih roditelji u nekoj njima važnoj ideji nisu podržali kada su bili mladi? Možda biste mogli razgovarati o jedinstvenosti identiteta svake osobe, o očekivanjima jednih od drugih u ovoj situaciji, o tome da ćete uvijek ostati obitelj iako će vam se stavovi često razilaziti…
Moglo bi biti od pomoći kada bi stavila na papir sve što im želiš reći. Vjerujem da je u ovom trenutku to “suočavanje” izazov, no kada ideja sazre, bit će sve puno lakše. Možda bi i sama promjena terminologije pomogla, u smislu da termin “suočavanja” zamijeniš “dijeljenjem ideja”?!
Promisli o svemu i sretno.
Ana Fabijan, psihologinja