Pismo
Poštovani, imam 27 godina i radim kao profesionalni vozač kamiona već osam godina. Tijekom posla vidio sam puno prometnih nesreća i to mi nikada prije nije stvaralo problem. Međutim, nakon što sam nedavno svjedočio jednoj posebno teškoj nesreći, stvari su se promijenile. Od tog događaja, čim na cesti vidim znak za nesreću ili rotirke policije, hitne ili vatrogasaca, uhvati me jak nemir, panika i snažno lupanje srca. To mi stvara golem pritisak i problem jer sam svakodnevno za volanom i moram raditi svoj posao. Pišem vam jer želim ovo riješiti što prije i naučiti kako se nositi s tim simptomima. Možete li mi pomoći savjetom ili me uputiti kome se u Rijeci mogu javiti. Unaprijed hvala na odgovoru.
Odgovor
Poštovani,
hvala Vam što ste mi se javili i što ste tako otvoreno opisali ono što Vam se događa. Već iz Vašeg pisma vidi se koliko Vam je važno razumjeti što se događa i pronaći način da ponovno možete mirno i sigurno obavljati svoj posao. To je ujedno i prvi, vrlo važan korak prema oporavku.
Prije svega, želim Vas umiriti i reći da reakcije koje opisujete nisu neuobičajene niti znače da ste “slabi”, da gubite kontrolu ili da više niste sposobni biti profesionalni vozač. Naprotiv, one su vrlo ljudska reakcija našeg mozga i živčanog sustava nakon što osoba doživi ili svjedoči izrazito stresnom ili traumatskom događaju. Iz Vašeg opisa vidljivo je da ste tijekom osam godina rada vidjeli brojne prometne nesreće, ali ste ih uspijevali obraditi bez većih posljedica. Međutim, ova posljednja nesreća očito je bila toliko intenzivna da je Vaš sustav za prepoznavanje opasnosti počeo reagirati drukčije. To se može dogoditi i ljudima koji su vrlo iskusni u svom poslu: policajcima, vatrogascima, liječnicima, vozačima i drugim profesionalcima koji se svakodnevno susreću sa zahtjevnim i potencijalno traumatskim situacijama. Katkad jedan događaj bude upravo onaj koji “prelije čašu” iako je osoba godinama prije toga uspješno funkcionirala.
Ono što opisujete vrlo je slično procesu koji u psihologiji nazivamo učenjem uvjetovanjem. Kada mozak tijekom izrazito stresnog iskustva registrira određene podražaje iz okoline, primjerice rotirajuća svjetla hitnih službi, policije ili vatrogasaca, znak za prometnu nesreću ili zaustavljen promet, može ih povezati s osjećajem ozbiljne opasnosti. Budući da mu je osnovna zadaća zaštititi nas i pomoći nam da preživimo, mozak nastoji ubuduće što prije prepoznati sve što podsjeća na taj događaj. Zbog toga danas, čim ugledate rotirke ili znak za nesreću, Vaš organizam automatski aktivira reakciju “bori se ili bježi”. Srce počinje ubrzano kucati, disanje postaje pliće i brže, mišići se napinju i javlja se osjećaj snažnog nemira ili panike. Važno je znati da se to ne događa zato što ste Vi u stvarnoj opasnosti, nego zato što Vaš mozak u tom trenutku pogrešno procjenjuje da opasnost postoji. Drugim riječima, Vaš alarmni sustav postao je preosjetljiv i uključuje se i onda kada to više nije potrebno.
Koliko god ti simptomi bili neugodni, oni sami po sebi nisu opasni. Oni su normalna fiziološka reakcija organizma na doživljenu prijetnju. Problem nastaje kada se taj alarm počne uključivati u situacijama koje objektivno više nisu opasne, kao što je prolazak pokraj mjesta prometne nesreće ili susret s vozilima hitnih službi. Takve reakcije mogu biti dio akutnoga stresnog odgovora ili posttraumatskoga stresnog odgovora organizma i ne znače da s Vama nešto nije u redu. One govore da je Vaš živčani sustav trenutačno pretjerano oprezan.
Dobra je vijest da se ono što je naučeno može ponovno naučiti na drukčiji način. Mozak nije “pokvaren”, nego je nešto naučio kako bi Vas zaštitio. Upravo zato moguće mu je pomoći da stekne nova iskustva i ponovno realnije procjenjuje situacije. Time se vrlo uspješno bavi kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) koja je jedan od najučinkovitijih psihoterapijskih pristupa u liječenju anksioznih smetnji i posljedica traumatskih iskustava. Kroz terapiju osoba najprije dobiva jasno objašnjenje zašto se simptomi javljaju, što mnogima već samo po sebi donese veliko olakšanje. Zatim uči prepoznati misli koje dodatno pojačavaju osjećaj opasnosti, razumjeti tjelesne reakcije te razviti vještine kojima može smiriti živčani sustav. Važno je istaknuti da cilj terapije nije da osoba postane manje oprezna u prometu, nego da njezin alarmni sustav ponovno nauči razlikovati stvarnu opasnost od podsjetnika na događaj koji je već prošao.
Dok ne započnete stručni tretman, postoje načini na koje si i sami možete pomoći kada primijetite da se javlja osjećaj panike ili snažne tjeskobe. Važno je naglasiti da cilj ovih tehnika nije “zaustaviti” neugodne osjećaje ili ih potisnuti, nego pomoći živčanom sustavu da prepozna kako se u ovom trenutku nalazite na sigurnom. Kada se organizam osjeća sigurnije, intenzitet simptoma prirodno se počinje smanjivati.
Jedna od najučinkovitijih tehnika je abdominalno ili dijafragmalno disanje. Kada se aktivira naš tzv. alarmni sustav, spontano počinjemo disati plitko i ubrzano, uglavnom gornjim dijelom prsnog koša. Takvo disanje dodatno pojačava ubrzano lupanje srca, osjećaj nedostatka zraka i vrtoglavicu te održava organizam u stanju pripravnosti. Zbog toga je korisno svjesno usporiti disanje. Jednu ruku možete staviti na prsa, a drugu na trbuh. Nastojte da se tijekom udaha podiže prvenstveno ruka na trbuhu, dok prsa ostaju što mirnija. Udahnite polako kroz nos brojeći do četiri, kratko zadržite dah jednu do dvije sekunde, a potom još sporije izdahnite kroz lagano stisnute usne brojeći do šest ili osam. Izdah bi uvijek trebao biti nešto dulji od udaha jer upravo tijekom izdaha aktiviramo parasimpatički živčani sustav, dio autonomnog živčanog sustava koji je zadužen za smirenje organizma. Takvo disanje korisno je provoditi nekoliko minuta, odnosno desetak do petnaest ciklusa, pri čemu nije važno disati savršeno, nego mirno i bez forsiranja.
Osim disanja, vrlo su učinkovite i tehnike uzemljenja ili sidrenja, kojima pažnju vraćamo iz zabrinjavajućih misli u sadašnji trenutak. Kada nas preplavi tjeskoba, naš um često počinje stvarati katastrofične scenarije, a tijelo se ponaša kao da je opasnost već prisutna. Uzemljenje pomaže mozgu da ponovno uspostavi kontakt sa stvarnošću. Jedna od najpoznatijih tehnika naziva se 5-4-3-2-1. Kada primijetite da se javlja panika, pokušajte polako pogledati oko sebe i imenovati pet stvari koje vidite, primjerice kamion ispred sebe, prometni znak, drvo, oblak ili retrovizor. Zatim obratite pažnju na četiri stvari koje možete dodirnuti ili osjetiti, primjerice volan pod rukama, naslon sjedala, odjeću na sebi ili stopala na podu. Nakon toga osvijestite tri zvuka koja čujete, poput rada motora, šuma prometa ili vjetra. Potom pokušajte prepoznati dva mirisa koja osjećate ili ih prizvati ako ih trenutačno ne zamjećujete, a na kraju osvijestite jedan okus u ustima ili otpijte gutljaj vode i usmjerite pažnju na njegov okus. Ova jednostavna vježba aktivira osjetila i vraća pažnju na ono što se događa ovdje i sada, umjesto na ono što mozak predviđa da bi se moglo dogoditi.
Nekim ljudima pomaže i kratko verbalno sidrenje. U sebi mogu mirno ponoviti: “Ovo su rotirke. Moj mozak ih je povezao s nesrećom kojoj sam svjedočio. Trenutačno nisam u opasnosti. Nalazim se u svom kamionu, vozim oprezno i ovo je samo reakcija mog alarmnog sustava.” Takve rečenice nisu pozitivno razmišljanje niti uvjeravanje sebe da je “sve u redu”, nego podsjećanje mozga na činjenice kako bi ponovno mogao razlikovati stvarnu opasnost od podsjetnika na neugodan događaj iz prošlosti.
Jednako je važno pokušati ne razviti obrazac izbjegavanja. Potpuno je razumljivo da biste najradije izbjegli prolazak pokraj prometnih nesreća ili vozila hitnih službi jer to kratkoročno donosi olakšanje. Međutim, upravo izbjegavanje dugoročno održava problem. Svaki put kada izbjegnemo situaciju, mozak zaključuje da smo bili u opasnosti i da smo se spasili zato što smo pobjegli. Time se uvjerenje da su rotirke ili prometna nesreća opasne za nas dodatno učvršćuje.
Zbog toga je jedan od najvažnijih dijelova kognitivno-bihevioralne terapije postupno i kontrolirano izlaganje, odnosno sustavna desenzibilizacija. To znači da se osoba, uz podršku terapeuta, korak po korak izlaže upravo onim situacijama koje izazivaju strah, ali tempom koji može podnijeti i pritom koristi naučene tehnike regulacije disanja i smirivanja. Primjerice, terapija može započeti gledanjem fotografija vozila hitnih službi ili videosnimki rotirajućih svjetala, zatim promatranjem vozila hitne pomoći iz veće udaljenosti, potom prolaskom pokraj mjesta manje prometne nesreće te, postupno, nastavkom uobičajenog obavljanja posla. Svaki put kada osoba ostane u situaciji dovoljno dugo i pritom doživi da se ništa loše nije dogodilo, mozak stvara novo iskustvo sigurnosti. Upravo to novo iskustvo postupno slabi staru uvjetovanu reakciju i vraća osjećaj kontrole.
Posebno me veseli što ste pomoć potražili relativno brzo nakon što su se simptomi pojavili. To pokazuje da ste prepoznali problem i želite djelovati prije nego što Vas počne još više ograničavati. U praksi upravo tada najčešće postižemo vrlo dobre rezultate jer se problem još nije učvrstio dugotrajnim izbjegavanjem.
Preporučila bih Vam da se javite psihologu ili kognitivno-bihevioralnom psihoterapeutu. Ako biste željeli započeti s besplatnom stručnom pomoći u Rijeci, možete se obratiti Ambulanti za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije gdje rade psiholozi i psihijatri koji pružaju procjenu, savjetovanje i, prema potrebi ,upućuju na odgovarajući oblik liječenja. Možete e javiti i svome liječniku obiteljske medicine koji Vas može uputiti na psihološku ili psihijatrijsku obradu unutar javnoga zdravstvenog sustava. Ako se odlučite za privatnu psihoterapiju, preporučujem da potražite terapeuta educiranog iz kognitivno-bihevioralne terapije jer upravo taj terapijski pristup ima vrlo dobre rezultate u radu s traumatskim iskustvima i anksioznim reakcijama poput onih koje opisujete.
Za kraj, želim da zapamtite jednu važnu činjenicu. Svaki put kada osjetite ubrzano lupanje srca ili paniku pri pogledu na rotirke, to ne znači da se nešto loše događa s Vašim organizmom niti da ćete izgubiti kontrolu. To znači samo da je Vaš živčani sustav aktivirao alarm koji je nekoć imao smisla, ali sada reagira preosjetljivo. Vaš mozak nije zaboravio kako biti miran – samo je naučio biti pretjerano oprezan. A ono što je naučeno, uz odgovarajuću stručnu pomoć i nova iskustva, može se ponovno naučiti na zdraviji način. Iskustvo i znanstvena istraživanja pokazuju da su izgledi za oporavak vrlo dobri, stoga vjerujem da ćete uz odgovarajuću podršku ponovno moći obavljati svoj posao s osjećajem sigurnosti i povjerenja u vlastite sposobnosti.
Želim Vam puno snage i uspjeha na tom putu.
Srdačno,
Darija Russo Vilić, dipl. psih.-prof.
