Pismo
Imam nekoliko problema trenutačno.
Priča ukratko – pušio sam travu redovito dvije godine, a potkraj sam počeo imati napadaje panike tijekom pušenja. Sve dok nisam završio na hitnoj zbog napadaja te sam tu odlučio skroz prestati s travom. Napadaji panike su se nastavili, bili su jako česti i intenzivni tri tjedna nakon prestanka. Potom se to smanjilo, ali je i dalje bilo prisutno. Anksioznost je jako često prisutna, katkad i bez napadaja. Katkad se bojim i voziti, izaći van ili čak trenirati zbog anksioznosti. Nisam siguran je li to zbog trave jer prije toga nisam bio anksiozna osoba, bio sam jako u treningu, društveni život mi je bio jako razvijen… Sada sve to pada u vodu. Borim se s tim i pokušavam sam to riješiti, no znam da bi mi razgovor sa psihologom dobro došao. Koliko znam, trava zna izazvati osjetljivost sistema pa mi se firea ta anksioznost možda zbog toga? Da sačekam još malo prije odlaska doktoru? Razmišljao sam o antidepresivima, ali ne znam postoji li mogućnost da mi se to samo riješi. Pokušavam se izlagati, da mi to ne utječe na život, no koliko god ja to ne htio, ipak utječe barem na nekoj razini. Često osjetim lupanje srca, glavobolje, imam kronični bruksizam (bruksizam je prisutan već godinama).
Muči me i to što sam jako lijen, nigdje u životu ne stižem. Samo posao – kuća i eventualno provoditi vrijeme s curom. Rijetko kad se družim, upadam u dugove, stalno govorim „od sutra si mijenjam život“, dođe sutra i opet sve bude isto. Probao sam i journalat, brain dump i checklist zadataka (došao sam do točke gdje bih si stavio 1 zadatak da mi ne bude overwhelming) i dalje ništa ne bih napravio. Imam problema s ovisnostima, pušenje, povremeno kockanje… alkohol sam smanjio prvenstveno zbog anksioznosti, a travu sam skroz ukinuo. Što da radim? Bi li posjet psihijatru ili psihologu više pomogao? Je li ovo nešto što mogu sam nekako riješiti ili mi je doista potrebna pomoć? Hoću živjeti život, ne ga preživljavati konstantno. Imam osjećaj da nemam vremena za doslovno ništa.
Hvala Vam puunoo!!!
Odgovor
Dragi mladiću,
prvo želim reći nešto što mislim da je važno da čuješ – iz svega što čitam, stvaram sliku osobe koja pokušava razumjeti što joj se događa i koja, unatoč svemu i dalje traga za načinom i odgovorom kako da ponovno počne živjeti, a ne samo preživljavati? To traganje za smislom vidim kao unutarnje pitanje koje svatko od nas nosi, Što moj život čini vrijednim i što mu daje smisao?
Sve što opisuješ ima smisla i nije rijetkost. Dvogodišnje redovito konzumiranje kanabisa može kod dijela ljudi dovesti do razvoja paničnih napadaja i povećane osjetljivosti živčanog sustava. Mnogi godinama nemaju nikakav problem, a onda se odjednom dogodi prvi napadaj panike nakon kojega mozak počinje povezivati osjećaj opasnosti s vlastitim tjelesnim senzacijama pa se panični napadaji mogu nastaviti i nakon prestanka konzumacije.
To ne znači da je trava jedini uzrok svega što danas proživljavaš, ali vrlo lako može biti okidač koji je aktivirao nešto na što prije nisi bio osjetljiv. Dobra je vijest da živčani sustav ima sposobnost oporavka i učenja novih obrazaca.
Spomenuo si da su prva tri tjedna nakon prestanka pušenja bila teško podnošljiva, nakon čega se intenzitet smanjio, ali anksioznost je ostala prisutna. Tu primjećujem promjenu, no važno je da znaš da se oporavak ne događa linearno. Nekad ćeš imati osjećaj da si napravio velik korak naprijed, a onda će doći nekoliko lošijih dana i pomislit ćeš da si opet na početku. To je normalan dio procesa.
Napisao si također da se i dalje pokušavaš izlagati situacijama koje te plaše, što je jedan od najboljih načina svladavanja anksioznosti. Da si potpuno odustao od vožnje, treninga ili izlazaka, tvoj bi mozak dobio potvrdu da su te situacije zaista opasne. Ovako mu, iako polako, pokazuješ suprotno. To je spor, ali ispravan put.
Mislim da ovaj izazov ne moraš nositi sam. Traženje pomoći znak je da si dovoljno svjestan sebe da prepoznaješ kada ti treba dodatna pomoć i alati za rješavanje neke situacije.
Pitao si trebaš li još čekati ili otići psihologu ili psihijatru. Smatram da nema razloga čekati. Ne zato što mislim da se nećeš sam oporaviti, nego zato što već sada vidiš da ti anksioznost, na neki način, ograničava život i utječe na tvoju svakodnevicu.
Psiholog bi ti mogao pomoći razumjeti zašto se tvoje tijelo ponaša tako kako se ponaša, naučiti te tehnikama rada s paničnim napadajima, postupnim izlaganjem i promjenom obrazaca razmišljanja koji održavaju anksioznost. Psihijatar bi mogao procijeniti postoji li potreba za lijekovima. To ne znači da ćeš ih automatski dobiti. Vrlo često psihijatar procijeni da je psihoterapija dovoljna, a katkad preporuči kombinaciju terapije i lijekova.
Što se tiče antidepresiva, razumljivo je da imaš dvojbe. Mnogi ljudi ih se boje jer misle da će ih morati piti cijeli život ili da će promijeniti njihovu osobnost. U stvarnosti, kod anksioznih poremećaja često se uzimaju privremeno kako bi smanjili intenzitet simptoma i omogućili osobi da lakše radi na sebi kroz psihoterapiju. Za neke ljude mogu biti vrlo korisna pomoć u jednom razdoblju života. O tome ipak treba razgovarati sa psihijatrom, a ne donositi odluku unaprijed.
Zanimljivo mi je i što kažeš da prije svega ovoga nisi bio anksiozna osoba i imao si razvijen društveni život. To mi govori da znaš kako izgleda život u kojem se osjećaš dobro. To iskustvo nije nestalo. Ono je i dalje dio tebe, samo je trenutačno prekriveno, rekla bih, slojem straha i iscrpljenosti.
Spomenuo si i bruksizam, lupanje srca i glavobolje. Sve to može biti povezano s kroničnom napetošću i anksioznošću, iako svakako vrijedi spomenuti liječniku kako bi se prema potrebi isključili drugi uzroci. Tijelo i um su međusobno povezani i stalno utječu jedno na drugo. Kada je živčani sustav mjesecima pod povećanim opterećenjem, tijelo to često pokazuje upravo ovakvim simptomima.
Drugi dio tvog pitanja jednako je važan. Pišeš da si lijen, da stojiš na mjestu, da odgađaš stvari, da upadaš u dugove, da se boriš s pušenjem, povremenim kockanjem i da si stalno govoriš “od sutra”. Nisam sigurna je li to uistinu lijenost? Smatram da je lijenost osobina koja ne uključuje volju i želju za radom. Ljudi koji su stvarno lijeni uglavnom nisu zabrinuti zbog toga što ne rade dovoljno. Ti zvučiš kao da jesi – razmišljaš o tome, pokušavaš voditi dnevnik, i još štošta … ulažeš trud, ali rezultat izostaje.
Zašto misliš da je tome tako? Možda je riječ o mentalnoj iscrpljenosti, o preplavljenosti ili zaglavljenosti u obrascu izbjegavanja. Čini li ti se tako?
I ovisnosti koje spominješ često imaju istu funkciju – kratkotrajno smanjiti neugodu. Nikotin, kockanje, prije trava… sve na trenutak odvrati pažnju ili pruži osjećaj olakšanja, ali dugoročno održava začarani krug.
Ono što me zapravo najviše ohrabrilo u cijeloj tvojoj poruci jest izostanak simptoma i izrazito važna rečenica: Želim živjeti život, ne preživljavati. Jer promjena ne počinje kada nestane strah, nego kada želja za drukčijim životom postane jača od želje ostanka u poznatom. Kod tebe sam tu želju iščitala.
Još nešto želim istaknuti – unatoč svemu što prolaziš, i dalje redovito odlaziš na posao. To nikako nije beznačajno. To govori da u tebi postoji odgovornost, sposobnost funkcioniranja i određena razina discipline, čak i ako ti se trenutačno čini da je nema. To su kvalitete na kojima se može graditi oporavak.
Razgovor sa psihologom u idućim tjednima otvorio bi put promjene. Ako psiholog procijeni da bi ti koristila procjena psihijatra ili ako sam osjetiš da su simptomi toliko intenzivni da te ozbiljno ograničavaju, tada ima smisla uključiti i psihijatra. To nije znak poraza, nego korištenje svih dostupnih alata kako bi se što prije vratio životu koji želiš.
I, za kraj, razmisli o ovome! Misliš li da ćeš se jednog jutra probuditi i ponovno biti “stari ti”? Oporavak se najčešće događa puno tiše od toga. Prvo ćeš primijetiti da jedan izlazak više nije toliko težak. Zatim da si odvozio jednu vožnju bez panike. Poslije ćeš primijetiti da nekoliko dana uopće nisi razmišljao o anksioznosti. Tek kada se osvrneš unatrag, shvatit ćeš koliko si zapravo napredovao. Koliko će to trajati nemoguće je predvidjeti jer svatko ima svoj tempo. Kod nekih ljudi značajno poboljšanje dođe za nekoliko mjeseci, drugima je potrebno šest do dvanaest mjeseci ili dulje da ponovno osjete stabilnost. Važno je znati da se promjena mjeri mjesecima, a ne danima, i da je sasvim moguće da ćeš uza stručnu pomoć, vlastiti trud i strpljenje ponovno živjeti život koji se sada čini dalekim.
Sretno dalje,
Ana Fabijan, psihologinja
