Pismo majke
Imam kćer od 18 godina. Ide u srednju školu. U osnovnoj školi nije imala puno prijatelja, teško joj se sprijateljiti. U srednjoj školi uspjela je steći neke prijatelje, ali joj je teško zadržati prijateljstvo duže od jednog razreda. Ima jako loše ocjene iako je u osnovnoj školi bila odlikašica. Na mobitelu visi više od 10 sati dnevno. Kada joj pokušavamo pomoći, ne želi našu pomoć. Budući da na mobitelu većinom bude noću, pokušali smo ga uzimati nakon 22 sata i vraćati ga ujutro, ali je nabavila drugi mobitel, za koji nismo znali, i držala ga skrivenog ispod kreveta.
U prvom je razredu bila kod školske psihologinje koja je rekla da ima sklonost ka depresiji i anksioznosti. Dvije je godine išla na razgovore. Psiholog bi joj rekao što treba napraviti, rekla bi O.K., i ne bi napravila ništa od dogovorenog. Za sve loše što se dogodi, okrivljuje nas roditelje.
Nisam sigurna ima li možda kakav oblik blagog autizma jer ne shvaća baš najbolje sarkazam. Čini mi se da joj druženje s vršnjacima izaziva golem pritisak. Ne želi s nama razgovarati. Kad pokušam razgovarati, zatvori se i ne odgovara.
Osjećam se frustrirano i tužno. Osjećam i sve veću ljutnju zbog njezina odbijanja. Očekuje da joj dajemo novac i organiziramo putovanja na skijanje i ostalo, ali nije spremna uložiti nimalo truda u naš odnos. Ne sudjeluje u obiteljskim aktivnostima. Što da radim, kome da se obratim? Ne znam je li problem u nama i načinu na koji joj pristupamo. Kako da prilagodimo svoje ponašanje, a da ne izgubimo i ovo malo odnosa koji imamo, a koji svakim danom sve više propada.
Odgovor
Poštovana mama,
iz Vašeg opisa razumijem da ste jako zabrinuti, iscrpljeni i povrijeđeni, ali i da Vam je odnos s kćeri iznimno važan. Vašu sad već punoljetnu kćer doživjela sam kao mladu osobu koja se već dulje vrijeme teško nosi sa socijalnim odnosima, školskim obvezama, možda i s vlastitim emocijama. Istodobno vidim roditelje koji su zabrinuti, povrijeđeni i iscrpljeni te, potpuno razumljivo, pokušavaju pojačati podršku pa i kontrolu kako bi spriječili daljnje udaljavanje.
Kada bih opisala vašu situaciju tako da povežem vaša ponašanja i reakcije, mogla bih to učiniti ovako:
Vi primijetite da se kći povlači, ne spava, ima loše ocjene i provodi noći na mobitelu. Osjetite frustraciju, brigu, ljutnju, strah, tugu, možda i bespomoćnost. Da biste ju potaknuli na promjenu, suradnju, pokušali ju zaštititi, pokušavate razgovarati, savjetovati je, motivirati, pa i uvesti neke zabrane, ograničiti mobitel. Što bi ona odgovorila, kako vidi vaše ponašanje? Je li moguće da kći vaše pokušaje ne doživljava kao brigu, nego kao poruku: „Opet nisam dovoljno dobra. Opet nešto sa mnom nije u redu. Opet me pokušavaju popraviti.“ Ako se tako ponaša jer već osjeća sram, tjeskobu ili strah od neuspjeha, nakon vaše reakcije i njezina doživljaja da ponovno nije dobra, još se više zatvara, izbjegava razgovor i skriva drugi mobitel. Njezino zatvaranje u vama izaziva još veću zabrinutost i ljutnju pa pojačavate kontrolu. Što vi više pokušavate doprijeti do nje, ona se više povlači. Što se ona više povlači, vi se više osjećate frustrirano i odbačeno.
Sve to zapravo je opis negativnog obiteljskog ciklusa, kruga frustracije koji nije ničija namjerna krivnja, ali čini se da trenutačno upravlja vašim odnosima.
Pitam se što bismo otkrili da idemo malo dublje ispod površine osjećaja koje opisujete. Možda se ispod vaše ljutnje nalaze tuga, strah da ćete izgubiti dijete i osjećaj da joj više niste važni? Ispod njezina odbijanja i povlačenja možda se nalaze sram, preplavljenost, strah od kritike, osjećaj da ne može ispuniti očekivanja ili uvjerenje da je nitko ne može razumjeti?
U unutarnjem svijetu mlade djevojke zasigurno postoji mnogo toga što ju može zaokupiti, brinuti, preplaviti, a da nema izravne veza s vama. Da biste bolje razumjeli što se zapravo događa s vašom kćeri, mogli biste pokušati privremeno smanjiti razgovore o ocjenama, mobitelu i tome što bi trebala učiniti. Umjesto toga možete reći: „Vidimo da ti je teško, a naši pokušaji pomaganja često ti djeluju kao pritisak ili kritika. Sve što želimo jest bolje te razumjeti. Što kažeš na to da zajedno potražimo osobu kojoj bismo se mogli obratiti za pomoć?“
Naime, povlačenje, nagli pad školskog uspjeha, teškoće u odnosima s vršnjacima, poremećen san, više od deset sati dnevno na mobitelu te prije uočene depresivne i anksiozne teškoće opravdan su razlog za traženje stručne podrške. Budući da kći ima osamnaest godina, važno je da dobije mogućnost sudjelovati u izboru stručnjaka i načina pomoći. Osim podrške kćeri, i vi kao roditelji mogli biste se uključiti u proces obiteljskog savjetovanja, čak i ako kći zasad ne želi sudjelovati. Dosadašnji razgovori u kojima joj je stručnjak govorio što treba napraviti, a ona bi rekla „u redu“ i zatim ništa ne bi učinila, možda nisu bili prilagođeni njezinu načinu funkcioniranja. To ne mora značiti da je lijena, manipulativna ili da ne želi pomoć. Moguće je da je savjet razumjela i željela ga primijeniti, ali nije imala emocionalnu ili organizacijsku sposobnost provesti ga.
Promjena načina na koji joj pristupate mogla bi utjecati na cijeli odnos, a stručnjak bi mogao pomoći u tome da prepoznate što olakšava, a što otežava vašu bliskost i međusobno razumijevanje. Vaša kći možda trenutačno ne može pokazati koliko vas treba. Odbijanje često nije suprotnost potrebi za povezanošću, nego način na koji se preplavljena mlada osoba pokušava zaštititi. Najvažnija poruka koju joj možete prenijeti jest: „Nećemo te prisiljavati da nam se otvoriš, ali nećemo ni odustati od tebe. Spremni smo mijenjati način na koji ti prilazimo i zajedno potražiti pomoć.“
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
