Sporedni lik

Pismo

Tu sam, postojim. Većinu vremena zaboravljam na to. Ponašam se kao sporedni lik. Tu sam za roditelje, prijatelje, za nepoznate ljude u izlasku, za muškarce s potrebama. Većini sam tu da ih nasmijem, utješim, savjetujem. Nemam osjećaj da sam stvarna. Tako nemam osjećaj da itko misli na mene i o meni. Često baš zato postanem teret. Nisam svjesna činjenice da sam stvarna i da sam tu i da svojim problemima gušim druge. Koji su moji problemi? Nema ih. Svi moji problemi su izmišljeni.

Nemam posao, ima mnogo nezaposlenih ljudi. Nemam partnera, mnogi ljudi su sami. Nisam sretna. To je već problem. Problem koji je nastao zbog izmišljenih problema. Zašto nisam sretna? Zato što mi je mozak pun vlastite psihoanalize i tisuće razloga zašto bih radije da nisam tu. Prijateljice kažu da se stalno žalim. Žaljenje je jedna od obiteljskih dragocjenosti koje sam naslijedila. Zašto se žalim na trivijalne stvari? Zato što ne želim dati pozornost onome što me stvarno muči. Ne želim da drugi znaju da ja za sebe ne postojim. U trenutku kad se osvijestim da sam tu i da postojim, vidim koliko blesavo izgledam drugim ljudima. Kako u istom trenutku mogu biti tu za sve i biti toliko u centru pažnje sa svojim problemima. U tom trenutku želim da stvarno ne postojim. Izgubila sam se.

Ne mogu pronaći razlog za sreću. Mislim da i ne želim. Radim stvari samo da bih se osjećala živom. Želim pronaći posao da imam svrhu života. Želim pronaći osobu s kojom ću dijeliti život, a većinu vremena ne želim živjeti.

Kada pokušam biti stvarna osoba koja se brine o sebi, o odnosima, o egzistencijalnim potrebama, sve mi je toliko neprirodno. Moram razmišljati o emocijama, što bih trebala osjećati u kojem trenutku, a kada osjećam nešto, odmičem se jer ne znam pokazati što osjećam. Dovodim se u emocionalno distancirane odnose s muškarcima. U trenutku kada se pojave emocije, udaljavam se. Zapravo analiziram unaprijed, pronalazim negativne stvari u drugoj osobi, ne dajem priliku. Samo ispunjavam fizičke potrebe. Želim da mi osjećaji dolaze prirodno, da ne razmišljam o njima.

Uživam u samoći, ali ako pretjeram, upadam u depresivnu epizodu. Društvena sam osoba, ali nemam puno socijalnih baterija. U jednom trenutku sam otvorena, pričam o sebi, svojim željama i problemima, u drugom trenu osjećam da sam teret, da sam previše. Sve se ovo ponavlja ciklički. Ne znam kako prekinuti petlju. Kako da živim normalan život? Kako da živim?

Odgovor

Draga djevojko,

hvala ti što si mi se javila. Tako mi slikovito opisuješ svoja razmišljanja i svoje teškoće, da imam dojam kao da mogu osjetiti tu težinu. Žao mi je. Žao mi je što ti je teško. Žao mi je što imaš osjećaj kao da ne postojiš. Žao mi je što imaš osjećaj da ne možeš pronaći razlog za sreću.

No, s druge strane, drago mi je… Drago mi je što ne odustaješ. Drago mi je što pokušavaš. Drago mi je što promišljaš o tome što te opterećuje i što želiš raditi na tome i želiš da ti bude bolje. Drago mi je što si se javila jer mi to pokazuje da želiš raditi na sebi. Iz tvoga pisma vidim da imaš snagu za to. Nadam se da će ti moj odgovor pomoći da pronađeš i sama tu snagu i kreneš na put promjene. Učini to ponajprije radi sebe, da zavoliš sebe i da živiš onakav život kakav priželjkuješ.

U tvom pismu prepoznajem nekoliko toga. Prepoznajem osjećaj usamljenosti. Prepoznajem nedostatak ugode i zadovoljstva. Opisuješ mi osjećaj tereta i pretjerano analiziranje same sebe. Pišeš mi kako ne pronalaziš razloga za sreću. Sve me to podsjeća na elemente depresivnog raspoloženja. Kada se osoba nađe u depresivnom raspoloženju, sklona je sebe i svijet oko sebe tumačiti negativno. Naizgled se sve doima crno, a osjećaj nezadovoljstva (pa čak i ravnodušnosti) često se javlja. U takvu raspoloženju osoba je sklona početi ruminirati, odnosno pretjerano razmišljati o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i to na negativan način. Aktivnosti gube smisao, interesi za svakodnevne hobije slabe i osoba se sve više zatvara u sebe. Sve to su uobičajeni simptomi depresivnog raspoloženja.

Ako se prepoznaješ u ovim obrascima, pokušaj promisliti o tome kada su se ti izazovi prvi put javili. Traje li to već neko vrijeme ili se nedavno pogoršalo? Je li se dogodilo nešto što je narušilo tvoju svakodnevicu ili imaš osjećaj da se nakupilo više toga? Životni događaji ili pak gomilanje svakodnevnih izazova mogu pridonijeti razvoju sniženog raspoloženja i ostalih teškoća u funkcioniranju.

No kako je život jednim dijelom i način na koji nešto interpretiramo, tako je i naša stvarnost nešto što možemo pokušati drukčije sagledati. Kada se osjećamo loše, i naša percepcija stvarnosti je negativnija. Skloni smo tražiti ono loše i zanemariti ono dobro ili i to dobro protumačiti na neki loš način. Ima li ti to smisla? S druge strane, kada se osjećamo bolje, i svijet se odmah čini boljim jer ga doživljavamo ugodnije. Prepoznaješ li se u tome? Iako nas naše misli i osjećaji mogu navesti na pristrane interpretacije, dobro je što možemo to osvijestiti i raditi na tome da preispitujemo način na koji doživljavamo neka osobna iskustva i pokušamo ih sagledati racionalnije. Nadam se da ćeš i ti s vremenom uspjeti promijeniti svoju percepciju i vidjeti da u tvom životu ima puno dobroga. Da bih ti pomogla u tome, molim te da uzmeš papir i odgovoriš si na sljedeća pitanja:

1. Koji su razlozi koji me drže na ovom svijetu?
2. Na čemu sam u životu zahvalna?
3. Koje sve osobe imam u svom životu?
4. Što sam do sada postigla u životu (u školi, u hobijima, u odnosima)?
5. Kada bih morala izvući jednu svoju kvalitetu, koja bi to bila?
   1. Kako mi ta kvaliteta pomaže u svakodnevnom životu? Na koji način ju njegujem u svakodnevnim aktivnostima?
6. Čemu težim u životu? Koji su moji interesi i moje vrijednosti? Što bih voljela ostvariti?
   1. Što mogu učiniti danas da počnem malo više njegovati svoje interese i vrijednosti?

Nadam se da ti odgovori koje si zapisala sada daju malo drukčije sliku tvog života. Ako ti se čini da je teško pronaći odgovore na ova pitanja, znaj da je i to u redu. Treba vremena da se osoba nauči drukčije gledati na životne situacije. Nastavi raditi na tome da osvijestiš svoje misli i interpretacije i pokušaš uvijek u svemu naći makar jednu pozitivniju stranu. S vremenom, vjerujem da će ti to ići sve lakše i da ćeš uspjeti u tome.

Primjećujem u tvom pismu da si dostupna drugima. I sama spominješ da si tu da druge nasmiješ, utješiš, savjetuješ… To mi govori da imaš kvalitete koje drugi cijene te da možeš uspostavljati i održavati socijalne odnose. To je jako vrijedno i važno. Istodobno i razmišljam  – jesi li tu za sebe? Opisuješ mi svoje probleme kao nešto trivijalno, no imam dojam da te oni uistinu opterećuju. Osobno smatram da je vrijedno i važno posvetiti se onome što nas opterećuje, bilo da se radi o manjim izazovima ili nečemu što možda leži u podlozi svega toga. Sve to utječe na našu dobrobit i svakodnevicu. Jako mi je drago što si svoja razmišljanja podijelila sa mnom, i imam ti potrebu reći da te razumijem. Razumijem te i vidim da ti je teško. Tu sam za tebe!

Pišeš mi i kako ne osjećaš emocije, a i kada ih osjetiš, ne možeš ih pokazati. Možda je nešto u tvom životu dovelo do toga da teško doživljavaš i izražavaš osjećaje? No i to se može naučiti. Usudim se reći da puno ljudi nisu kroz život imali priliku biti sa svojim osjećajima, i da im je okolina stalno slala poruke da su osjećaji (pogotovo oni neugodni) nešto loše i da ih treba potisnuti. No osjećaji su zapravo glasnici koji nam šalju određenu poruku, koji nam javljaju kada nam nešto odgovara ili ne odgovara, i koji nas upozoravaju da nešto u našem životu nije u skladu s našim vrijednostima. Iz njih možemo toliko toga naučiti, ali moramo naučiti i nositi se s njima. Ako u životu nismo imali priliku za to, sasvim je razumljivo da nam je teško to pokazati, pa čak i prepoznati. Prvi je korak već to što si osvijestila izazove koje imaš u doživljavanju i izražavanju osjećaja, i postupno možeš početi i na tome raditi.

Pišeš mi da pokušavaš biti stvarna osoba… Kakva je to osoba? Po čemu bi zaključila da je neka osoba stvarna? Po čemu zaključuješ da ti to nisi? Iz tvog pisma djeluješ mi itekako stvarno – sa svim svojim brigama, strahovima i teretima. Ali i sa svim svojim ljepotama, kvalitetama, iskustvima i željama. Djevojka si koja puno promišlja. Koliko god to bilo teško, nosi i neku dubinu u razumijevanju života, koja može biti predivna. Vjerujem da ćeš i ti to uspjeti uvidjeti.

Često sami „uđemo u svoju glavu“ i zapetljamo se u gomili misli s kojima ne znamo što učiniti. Tada nam može pomoći obratiti se nekoj stručnoj osobi koja nam može pomoći da se lakše snađemo u svemu tome i naučimo sve to posložiti na svoje mjesto. Zbog toga bih ti savjetovala da potražiš neku stručnu osobu kojoj se možeš obratiti i koja ti može pružiti podršku u tom procesu pronalaženja sebe. Na našim stranicama možeš pronaći kontakte besplatne podrške u Rijeci i podrške uz plaćanje, od kojih su neke dostupne i online: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/

U Zagrebu je podrška isto tako dostupna, pa se možeš raspitati i o mogućnostima podrške bliže tebi. Netko stručan može ti prije svega pružiti podršku koju zaslužuješ, pomoći ti da bolje razumiješ što se sve događa u tvom životu, i pomoći ti istražiti načine kako pronaći svoj vlastiti put. Važno mi je i spomenuti da, ako u bilo kojem trenutku budeš imala osjećaj da ne možeš više izdržati, obrati se bliskoj osobi koja će ti pomoći pronaći neposrednu podršku ili najbližoj ustanovi.

Vjerujem da će sve biti dobro. Vjerujem da ti to možeš. Uz tebe sam i mislim na tebe!

Sretno, i bit će sve OK!

Ana Đorić, psihologinja