Pismo
Dobar dan,
već duže vrijeme razmišljam javiti se jer, iskreno, nisam sigurna pretjerujem li ili stvarno trebam potražiti savjet vezano za sina koji ima osam godina. On je oduvijek bio nekako osjetljiviji ako bih ga uspoređivala s drugom djecom, a otkako je krenuo u školu, sve je to još više došlo do izražaja. Na primjer, neki dan se vratio iz škole potpuno utučen jer ga učiteljica nije prozvala kad je dignuo ruku na satu. Cijelim putem kući je šutio, a doma se rasplakao jer je imao osjećaj da ga učiteljica ignorira. Ja to nisam tako dramatično doživjela, ali njemu je to stvarno pokvarilo cijeli dan. Ili, recimo, prošli tjedan smo kasnili na trening jer smo zapeli u prometu pa nismo odmah našli parking, a on se toliko uznemirio što kasnimo da je počeo plakati u autu jer će svi već biti tamo i gledati ga dok bude ulazio. Kad smo došli, djeca se zapravo nisu ni obazirala, ali on se cijelo vrijeme držao po strani i na kraju rekao da više ne želi ići na treninge. Slične situacije imamo i kod kuće. Ako mu mlađa sestra dira stvari u sobi, to završi s velikim suzama i povlačenjem u sobu; gledajući sa strane izgleda kao da se dogodilo nešto jako ozbiljno. Nekad mi se požali da mu treba mir jer mu je previše svega. Jednako tako, kad odemo negdje gdje je gužva ili puno buke (rođendani, posjeti prijateljima i sl.), brzo postane nervozan i samo želi ići kući.
S druge strane jako je pažljiv prema drugima. Ako vidi da smo ja ili suprug umorni ili nervozni, odmah dođe pitati kako smo i što nam je. Neki dan je plakao jer je na vijestima vidio prilog o ljudima koji su izgubili kuću u požaru i dugo je poslije pričao o tome kako mu je žao te djece, što će biti s njima, može li im se kako pomoći. Inače izbjegavamo gledati vijesti pred njim i ne puštamo televizor otvoren upravo zbog takvih njegovih reakcija.
Unazad nekoliko mjeseci počela sam više čitati o visokoj osjetljivosti i vidim da ga mogu naći u puno toga i ne bih htjela da mu poslije kroza život bude teže nego što mora biti ako se to može bolje razumjeti ili mu nekako pomoći da se lakše nosi sa situacijama koje ga uznemiravaju.
Oprostite ako sam nadugačko pisala, ali me zanima stručno mišljenje i je li ovo nešto na što bih trebala obratiti dodatnu pažnju ili je to jednostavno dio njegova odrastanja.
Hvala vam unaprijed na odgovoru.
Odgovor
Iz načina na koji opisujete sina vidi se da pokušavate razumjeti što mu se događa, a već sama ta briga govori da ne pretjerujete nego pokušavate razumno sagledati situaciju i na vrijeme shvatiti što mu treba. To je zapravo znak svjesnog roditeljstva.
Prema svemu što ste naveli stječe se dojam o dječaku koji stvari doživljava dublje i intenzivnije nego većina njegovih vršnjaka. Situacije s učiteljicom ili sestrom, kašnjenje na trening, buka i gužva, sve je to za njega emocionalno nabijeno iskustvo za koje mu je potrebno vrijeme da se smiri. Istodobno, ono što pišete o njegovoj brizi za vas i o tome kako reagira na tuđu patnju govori o razvijenoj empatiji i dubokom promišljanju o stvarima, a to su dragocjene osobine. Spomenuli ste i da zna reći da mu treba mir, što je zapravo prilično zrelo za osmogodišnjaka. Neka djeca preplavljenost pokazuju kroz bijes ili agresiju, a on je prepoznaje i povuče se.
Sve osobine koje ste opisali (jače emocionalne reakcije, potreba za povlačenjem kad je previše podražaja, izražena empatija i duboko promišljanje) često možemo vidjeti kod djece koja su visokoosjetljiva. Ipak, važno je reći da se na temelju jednog upita ne može sa sigurnošću reći radi li se zaista o visokoj osjetljivosti ili je jednostavno riječ o djetetu koje je trenutačno u osjetljivijoj razvojnoj fazi, ili mu možda treba više vremena za prilagodbu na školu, ili se pak nosi s nekim unutarnjim pritiscima koje još ne zna dobro izraziti riječima. Naime, djeca se u ovoj dobi još dosta mijenjaju, a i sama škola i nova očekivanja znaju izazvati veliki stres. Također, neka djeca jednostavno sporije razvijaju osjećaj sigurnosti u grupi, neka su pak sklonija brizi hoće li ih drugi prihvatiti, dok neka djeca mogu trenutačno biti osjetljivija jer prolaze kroz neke promjene ili im samo treba više vremena za prilagodbu.
Pritom je korisno razlikovati visoku osjetljivost od anksioznosti. Kod visoke osjetljivosti dijete intenzivno doživljava podražaje i emocije, ali uz podršku i vrijeme uspijeva se smiriti i nastaviti s aktivnostima. Kod anksioznosti je strah izraženiji, dugotrajniji i često dovodi do izbjegavanja situacija čak i kada nema realne opasnosti. Iz Vašeg opisa više razaznajem intenzivno doživljavanje nego trajni strah, no to je nešto što se može pratiti kroz vrijeme.
Možda Vam u tome može pomoći da u idućem razdoblju promatrate reagira li snažno u većini novih, bučnih ili emocionalno zahtjevnih situacija ili samo u nekima; treba li mu često mir i povlačenje kako bi se „resetirao“ nakon škole; razmišlja li dugo o događajima koje bi druga djeca možda već i zaboravila i, možda najvažnije, smiri li se kada dobije razumijevanje i malo vremena ili se i tada teško vraća u ravnotežu. Naime, kod visokoosjetljive djece obično vidimo da se oni uz podršku jako dobro nose s izazovima, ali im treba malo više vremena, mira i razumijevanja da obrade sve što dožive tijekom dana.
U ovom trenutku čini mi se korisnije vidjeti kako mu možete pomoći u svakodnevnim situacijama, a tu često pomažu već i male stvari. Na primjer da nakon škole ima vrijeme bez dodatnih podražaja, da kod kuće ima svoje mirno mjesto, da zna da ga razumijete i kad nešto što se drugima čini sitnicom, njemu pokvari dan. Možete zajedno pokušati pronaći riječi za ono što mu se događa ili unaprijed proći situacije koje ga zabrinjavaju (npr. što ako zakasnite).
Postupno ga možete učiti nekim jednostavnijim vještinama samoregulacije kao što je sporo disanje (udah kroz nos, dulji izdah kroz usta) ili osvještavanju tijela (primijetiti stopala na podu, stisnuti i opustiti šake). Takve male strategije pomažu djeci da steknu osjećaj kontrole nad intenzivnim emocijama.
Nekad može pomoći i razgovor s učiteljicom, ne zato da se nešto posebno prilagođava njemu, nego da odrasli koji su oko njega bolje razumiju njegove reakcije.
Iz Vašeg upita ne čini se da s Vašim sinom “nešto nije u redu”. Više izgleda kao dječak koji svijet doživljava intenzivno i kojemu tek treba pomoći da nauči kako s tim intenzitetom živjeti. No ako primijetite da mu je često teško, da su reakcije sve jače, da se sve više povlači ili izbjegava aktivnosti koje je prije volio, ili pak ako vi kao roditelji osjećate nesigurnost kako mu pomoći, razgovor sa stručnjakom može biti koristan. Nekad su dovoljni jedan ili dva razgovora da stvari postanu jasnije.
Na kraju bih naglasila da su osobine koje sada mogu izgledati kao poteškoća često zapravo velik potencijal. Djeca koja snažno osjećaju često odrastu u odrasle koji su pažljivi, empatični, pouzdani i duboko povezani s ljudima oko sebe. Samo im treba pomoći da usput nauče kako zaštititi sebe kad ih emocije preplave. Iz onoga što ste napisali vidi se da Vaš sin ima sigurnu osobu u Vama, a to je u ovoj dobi možda i najvažnije.
Tamara Žakula, psihologinja i psihoterapeutkinja
