Pismo
Znači, ne znam je li ovo pravo mjesto da kažem ovo ili ne, ali imam problem, mislim dvije ili čak tri godine, ne mogu razmišljati niti osjećati išta. Osjećam se kao robot ili kao da sam zaleđen ili kao da sam mrtav… Većinom vremena ne osjećam nikakve emocije i sve mi je prazno. A što je najgore, ne mogu nikako razmišljati. Ne znam kako to objasniti, ali kao da mi je mozak ugašen ili isključen ili čak zaleđen ili smrznut, pa mi nikakve misli ne padaju na pamet. Znači, ako, na primjer, želim razmišljati o nečemu što želim, jednostavno ne mogu, mozak kao da mi je paraliziran i velika praznina, i ne pada mi ništa na pamet već dvije godine. I to jako utječe na mene ja usput stvaram i glazbu i reper sam i jako mi je važno odijevati emocije i razmišljati, ali jednostavno ne mogu. I onda glazba ispadne lošija ili bez “flowa”, kao što mi hejteri kažu. Ne znam kako ovo čak ni sebi objasniti jer ne mogu razmišljati… Ali stvarno se iskreno želim ovoga riješiti što prije… dosta mi je ovog sranja. Više ne znam jesam li živ ili mrtav, a vrijeme mi leti prilično brzo i u isto vrijeme je jako sporo. Molim vas za bilo kakvo riješena jer mi je već dosta ovoga. Više ne znam što ću. Kao da ništa ne pomaže jer sam jednostavno “isključen”. Hvala.
Odgovor
Ne znam hoće li ti ovaj odgovor pomoći da se „uključiš“ ili počneš razmišljati na način kojim bi bio u svom životu zadovoljan, ali sigurno bi ti stvarni, „živi“ razgovor sa psihologom pomogao u prepoznavanju i otkrivanju emocija koje zbog nekog razloga osjećaš kao da ih nemaš. E, sad, ako imaš osjećaj „zaleđenosti“ ili praznine (što je isto ipak osjećaj), onda bi se mogao zapitati postoje li bar neki mali trenuci u kojima se osjećaš različito ili ispunjeno, npr. kad stvaraš glazbu ili kad komuniciraš s prijateljima. Napisao si da taj osjećaj traje već nekoliko godina, i mislim da se vremenski preklapa i s promjenama koje nastupaju s adolescencijom, kada se fiziološki, hormonalno i emocionalno događaju nevjerojatne turbulencije u umu i tijelu. Moguće je i da postoje neki vanjski razlozi za tvoje stanje, npr. neke nepovoljne okolnosti ili traumatsko iskustvo koje si imao prije. Mislim da bi mogao u neposrednom razgovoru sa stručnjakom bolje upoznati samoga sebe i istražiti neke nove ideje koje bi ti pomogle da se „izvučeš“ iz ovog stanja koje te onemogućuje da funkcioniraš i uživaš u životu.
Moram spomenuti, iako si napisao da ne možeš smisleno razmišljati ili da ti ništa ne pada na pamet, sve što si napisao je itekako smisleno i sigurno je rezultat tvoga razmišljanja o vlastitu ne-razmišljanju. Moguće je da bi učenje kako se fokusirati i koncentrirati na neki cilj pomoglo usmjeriti tvoje misli prema onome što želiš. I, naravno, važno je naučiti kako podijeliti svoje osjećaje s drugim ljudima. jer razgovarajući i oblikujući svoje misli u rečenice počinjemo mijenjati odnos prema samome sebi.
Vidim da ti je glazba važna što je izvrsna stvar koju imaš u sebi jer se izražavaš preko umjetnosti koja pomaže u prepoznavanju i oblikovanju osjećaja, a za kraj ću samo navesti stihove Eminema, jednog od većih repera, koji je rekao: „Istina je da ne znate što će se dogoditi sutra. Život je luda vožnja, a ništa nije zajamčeno.“ Njegov rad često istražuje smisao kroz prizmu prevladavanja prepreka i stvaranja vlastite sudbine, čak i kada je put težak. I tvoj je put trenutačno težak, ali je samo tvoj i možda ćeš baš zbog toga poslije stvarati glazbu koja će biti značajna i tebi i drugima.
Anamaria Blažić, psihologinja
