Pismo
Htjela bih si napraviti neki raspored uz koji bih imala vrijeme samo za sebe, za dijete i za kućanske obveze. Da uvedem djetetu rutinu spavanja, da spava sam u kinderbetu jer on neće zaspati ako mu se ne spava, a to je nekad u 10 – 11 sati navečer, a nekad u 9 ode spavati i po noći se zna buditi. Popije bočicu vode i nastavi spavati. Ali ako vidi da je u kinderbetu kad se probudi, neće zaspati ako ga ne uzmem k nama u krevet i čim ga vratim u kinderbet za desetak minuta opet plač. Spava s nama. Muči me i prehrana; u vrtiću navodno sve pojede, a doma neće. Eventualno proba nešto i onda miče, odbacuje hranu ili ju zna iz usta vaditi, a i u 9 od 10 slučajeva traži samo da nešto popije jer od rođenja nije sisao već je bio na bočici. Jedno je vrijeme sve jeo, a onda je u fazama prestajao jesti i sada ako doma pojede jednu hrenovku, sretni smo jer sve ostalo je na bočici ili gluposti. Zna pojesti slatkiše, eventualno dvije kriške jabuke, a kruh jede stalno. Teško ga je nagovoriti da nešto proba, a kamoli da pojede, inače sve može jesti.
I još me neke stvari muče.
Njegov otac i ja smo se razišli, ali opet živimo zajedno već godinu dana te se katkad znamo i svađati, odnosno on se svađa, ja većinom šutim i smirujem ga. On radi po cijele dane dok sam ja s djetetom i radim samo dopodne, a kad smo svi zajedno doma stalno me kritizira za sve što radim, pa i za prehranu i za spavanje i slično. Pomoći nema, samo kritiziranje. Zna mu skuhati nešto, presvući ga, okupati, ali to je rijetkost. Sva je briga na meni kad on radi. I dok smo zajedno uvijek moramo k njegovim roditeljima ići, a tamo ga njegovi podržavaju da bude takav i ja se ne mogu izboriti s odgojem kad mi i samoj treba pomoć, a dijete nema osjećaj da smo obitelj, osim vikendom i to navečer. Neke stvari koje mu ja ne dam, oni mu daju, i obratno.
Odgovor
Trenutačno se suočavate s većim brojem izazova koji se svi isprepliću i utječu jedan na drugi. Ističete teškoće vezane za organizaciju vremena, a upravo je tema dnevnog rasporeda, pogotovo spavanja, aktualna problematika roditelja male djece. Djeca vole strukturu i red jer poznato znači sigurno, ali među njima postoje i individualne razlike tako da je određene navike (hranjenje, spavanje) ipak potrebno prilagoditi potrebama djeteta.
Možda da krenemo od hranjenja koje je ujedno jedan od najvećih izvora stresa roditeljima. Pojedina djeca su osjetljivija na novosti, pa tako i u procesu hranjenja. Katkad je riječ o prelasku s tekuće na krutu hranu i/ili uvođenje nekih novih okusa. Tada roditelji često opisuju teškoće u prihvaćanju, ali samo odbijanje najčešće traje određeno vrijeme. Vrlo važna informacija o tome na koji način se dijete hrani dolazi iz vrtića gdje brojna djeca uredno prihvaćaju obroke, bez obzira na teksturu ili izgled namirnice. Pojedina djeca pokazuju izbirljivost i u vrtiću, ali često od roditelja čujemo kako u vrtiću „bolje pojedu”. To možemo objasniti vršnjačkim utjecajem (drugi jedu pa dijete imitira), većom samostalnošću (dijete samostalno jede dok kod kuće taj proces vodi roditelj) i pristup odgojitelja. Kada se savjetuje o adekvatnim pristupima hranjenju naglašava se važnost sigurnog i stabilnog okruženja, obiteljskog stola te pozitivne obiteljske dinamike kako bi proces hranjenja bio što privlačniji. Čini mi se da u tom segmentu postoje problemi s obzirom na to da opisujete izazove na planu odnosa s partnerom i manjak podrške. Dijete to zasigurno osjeća i na određeni način Vam to i pokazuje.
Slično, kao i kod hranjenja, kod spavanja je važna dosljednost i upornost. Djeca vole spavati s roditeljima jer na taj način osjećaju sigurnost. No koliko je to nekad potreba djeteta, a koliko naša potreba? Noćna buđenja uz bočicu također su često naučen način samoumirivanja. Iako sama po sebi nisu zabrinjavajuća, dugoročno mogu održavati obrazac buđenja. Odluka o promjenama navika donosite Vi, a ne dijete. Naravno, emocionalna reakcija na promjenu će uslijediti.
No dijete ima pravo na reakciju, a na nama je da mu pokažemo da, bez obzira na promjenu, ono će i dalje biti sigurno i voljeno.
Iz opisa je vidljivo da ste brižna majka koja želi najbolje za svoje dijete, ali se pritom osjeća umorno i preopterećeno. To je dio roditeljstva, ali ne odražava neuspjeh već ukazuje na potrebu za podrškom.
Ako procijenite da se uistinu ne osjećate dobro i da to utječe na vašu funkcionalnost, savjetujem da se obratiti stručnoj osobi za pomoć.
Tamara Milovanović, psihologinja
