Pismo
U zadnje vrijeme muči me osjećaj da sam nekako “zaglavila” u životu. Imam stabilan posao, dobre odnose s prijateljima, sve djeluje u redu izvana, ali iznutra osjećam neku prazninu i kao da samo „odrađujem“ dane. Često si ponavljam da bih trebala biti zahvalna jer objektivno imam sve što mi treba, ali to me ne sprječava da se pitam: Je li ovo sve?
Sve više razmišljam o promjenama — možda druga vrsta posla, možda preseljenje, možda nešto potpuno treće — ali čim pokušam konkretno planirati, uhvati me panika i neodlučnost. Bojim se da ću pogriješiti, da ću nešto pokvariti ili da ću se poslije kajati, pa onda radije ne napravim ništa. I tako stalno ostajem na istome mjestu.
Ne znam je li ovo neka vrsta „krize kasnih dvadesetih“ ili znak da mi treba podrška, ali stvarno bih htjela razumjeti otkud dolazi taj osjećaj praznine i što on znači. Može li psiholog pomoći da shvatim što mi je stvarno važno, da razlučim strah od stvarnih želja i da nekako pronađem više smisla u svakodnevici?
Odgovor
U životu svi težimo stabilnosti u različitim segmentima (relacijskoj, financijskoj, zdravstvenoj itd.) jer se na taj način osjećamo sigurnima i realiziranima. Ipak, činjenica da je „sve u redu izvana“ katkad nije dovoljna da bismo osjećali unutarnji mir i ispunjenost. U svom upitu opisuješ osjećaj praznine i dojam da samo „odrađuješ“ dane, što može ukazivati na to da ti nedostaje unutarnji osjećaj stabilnosti.
Činjenica da si svjesna svega što imaš i da si zahvalna na tome ne znači da ne moraš osjećati potrebu za promjenom. Dapače, promjene su zdrave i na neki način nužne jer se kroz njih razvijamo i sazrijevamo te nam pružaju osjećaj napredovanja. Istodobno, dobro uhodana svakodnevica naša je sigurna luka u kojoj se stvari odvijaju na predvidiv način i u kojoj se osjećamo zaštićeno. Čemu onda zapravo težiti – sigurnosti i predvidivosti ili promjenama koje mogu djelovati zastrašujuće jer podrazumijevaju rizik gubitka nečega što nam je poznato? Odgovor zapravo leži u tome da u uhodanoj svakodnevici promjene ne doživljavamo kao prijetnju, već kao mogućnost daljnjeg razvoja.
Možda upravo zato promjene za kojima trenutačno težiš ne moraju biti radikalne, nekad je dovoljno samo malo „osvježenja“ da našu uhodanu svakodnevicu učinimo dinamičnijom. Jesi li razmišljala o upisu nekog tečaja ili posvećivanju vremena nekom hobiju? Postoji li nešto što si oduvijek htjela isprobati, a do sada možda nisi imala priliku? Kako provodiš slobodno vrijeme –ima li aktivnosti koje činiš za sebe, iz gušta, a ne zbog obveze ili osjećaja „moranja“? Koliko smatraš da živiš u skladu s onime što ti je važno, kakva osoba želiš biti i koliko su tvoja ponašanja usklađena s time? Odgovori na neka od tih pitanja mogu ti poslužiti kao smjernice za razumijevanje tvojih trenutačnih osjećaja. Ako voliš čitati, preporučujem ti knjigu Russa Harissa Klopka zvana sreća u kojoj ćeš pronaći zanimljive vježbe samopomoći namijenjene upravo životu u skladu s vlastitim vrijednostima i razumijevanju vlastitih potreba. Sretno!
Ana Goleš Juriša, psihologinja
