Pismo
Imam sina, 16 i pol godina, učenika gimnazije, trenutačno drugi razred.
U osnovnoj školi bio je odličan i uspješan, međutim u 8. razredu slabila mu je motivacija i uspjeh. Htio se upisati u gimnaziju, kao i njegov stariji brat i sestra blizanka, i upisao se. Prvi razred za mene je bilo jako traumatično iskustvo. Imao je jako loše ocjene i jedva je prošao razred uz dvije produžne i to uz pomoć i veliki angažman supruga i mene. Djelovao je prilično smireno i samouvjereno, možda se tek na kraju malo prestrašio.
Uopće nije učio, govorio je da mu se ne da, ali da hoće i tako cijelu školsku godinu.
Sada u drugom razredu sve se ponavlja. Ne prati nastavu, ne uči, ne piše ništa u bilježnice. Ocjene su opet iste.
Razgovarali smo s njim, posjetili smo psihologa prošle školske godine u više navrata i nije baš bio za pretjeranu suradnju. Utvrđeno je da nema nikakvih fizioloških problema i da je inteligentan iznad nekog prosjeka.
On smatra da sve to može, ali nikako mu se ne da učiti niti pratiti nastavu. Ne želi se prebaciti u drugu školu i smatra da mu ova nije teška i da on to može. Čak ne smatra ni da mu je potrebna pomoć.
Prije nekoliko dana imao je napad panike zbog kojeg smo bili i na hitnoj.
Jako sam zabrinuta za njega, i njegovu budućnost, stalno smo uz njega, potičemo ga na rad i izvršavanje zadataka, čak ga i provjeravamo, ali on uporno sve odbija tako da se često i svađamo. Razmišljala sam i da ga sama ispišem iz gimnazije i upišem u drugu školu, ali mislim da to ne bi bila dobra odluka. Ne želi poslušati niti prihvatiti savjete ni brata i sestre.
Ako imate kakav savjet što još možemo učiniti, bila bih vam jako zahvalna.
Mama
Odgovor
Draga…,
hvala Vam na ukazanom povjerenju. Roditeljstvo je najljepši, ali i najizazovniji dio života. Malo što nas može razveseliti kao kad vidimo našu djecu sretnu i uspješnu u različitim područjima njihova života. Međutim, malo što nas može zabrinuti kao kad vidimo da su naša djeca nesretna i da donose odluke kojima sebi otežavaju u životu.
Ovakva pisana komunikacija, nažalost, ima svoja ograničenja pa ne možemo razmijeniti sve one informacije koje bi mi dale uvid u kontekst sinova popuštanja u školi. Jesu li se u sinovom životu u protekle dvije godine dogodile neke promjene koje bi mogle utjecati na njegovu motivaciju i osjećaje? Je li prekinuo neki značajan odnos? Je li upisom srednje škole uspio zadržati prijateljstva iz osnovne škole? Je li uspio ostvariti prijateljstva u novoj školi? Bavi li se nekom slobodnom aktivnosti ili hobijem kojim je okupiran pa ne stigne dovoljno učiti? Jesu li promjene u ponašanju vidljive samo u školi ili u odnosima s drugim osobama, slobodnim aktivnostima? Je li u osnovnoj školi puno učio ili je informacije pamtio na nastavi pa sad ne zna kako učiti?
Svaka promjena u životu stavlja nas u situaciju koja nam je nova i nepoznata te od nas zahtijeva prilagodbu. Upisom u srednju školu mladi dobivaju nove predmete, nove profesore, vršnjake koje tek trebaju upoznati i uspostaviti prijateljstvo, putovanje do škole, rad u smjenama i slično. Normalno je da u početku ne znaju kako se postaviti i da zbog toga osjećaju strah. Ono što nas plaši, želimo izbjeći i tada gubimo motivaciju za tu aktivnost.
Naravno da smo uvijek motiviraniji raditi ono što želimo, nego ono što moramo. Kada govorimo o motivaciji za učenje školskog gradiva, vrlo lako može doći do problema. Naime, školskim planom i programom određeni su ciljevi učenja koje svi učenici trebaju postići, bez obzira na njihove osobne interese.
Motiviranost za angažiranje u nekom zadatku povezana je s očekivanjem koje imamo o postignuću na tom zadatku (Mogu li ja to učiniti?), o vrijednosti koju za nas taj zadatak ima (Zašto ovo činim?) i o osjećajima vezanim uz rad na tom zadatku (Kako se osjećam dok ovo radim?).
Motivaciju, stoga, možete pokušati potaknuti tako da sina podsjetite na njegove prijašnje uspjehe te sposobnosti, znanja i vještine koje posjeduje, a koje mu omogućavaju da, uz uloženi trud, uspješno riješi i neki budući zadatak.
Katkad je potrebno prisjetiti se razloga zbog kojih smo upisali određenu školu. Kad se ponovno povežemo s vlastitim interesima i ciljevima zbog kojih smo nešto započeli, vjerojatno je da će se motivacija ponovno vratiti.
Ako vaš sin smatra da se ne isplati ulagati trud u ostvarenje cilja, korisno je podsjetiti ga koje će mu dobiti i dobrobiti ostvarenje tog cilja donijeti.
Kada govorimo o osjećajima, strah je osjećaj koji može negativno djelovati na našu motivaciju. Možemo osjećati strah od neuspjeha, odnosno potencijalnih posljedica tog neuspjeha, npr. da ćemo se osramotiti, da ćemo razočarati sebe ili druge, da ćemo propustiti priliku. Neuspjeh je obično posljedica toga da se nismo dovoljno dobro pripremili. Međutim, katkad se, unatoč dobroj pripremi, može javiti strah zbog prethodnih neugodnih iskustava ili zbog očekivanja novih neugodnih iskustava. Taj strah blokira osobu pa ona ne može pokazati što i koliko zna. Katkad taj strah može biti toliko jak da se, kao što ste napisali, manifestira u obliku napadaja panike. U razgovoru pokušajte sinu poručiti da su mnogi uspješni ljudi doživjeli niz neuspjeha prije nego što su ostvarili uspjeh. Ono što je važno, nisu odustali, već su odlučili učiti iz neuspjeha i nastavili su pokušavati.
Također, vaš sin je u osnovnoj školi bio među najboljim učenicima. Gimnaziju upisuju najbolji učenici iz različitih osnovnih škola, koji su naviknuli na odlične ocjene, a u gimnaziji se suočavaju s tim da se među njima trebaju podijeliti ocjene od 1 do 5. To je velikom dijelu njih novo i neugodno iskustvo.
Važno je i da osvijesti da se ne treba opterećivati uspjehom ili neuspjehom drugih učenika ili sestre i brata. Njihovi rezultati ne utječu na njegov uspjeh. Najvažnija usporedba kojoj bismo trebali težiti jest ona sa samim sobom – tada će vidjeti koliko je novih znanja i iskustava u međuvremenu stekao i koliko je napredovao, čak i ako mu se trenutačno to ne čini tako.
Potaknite ga da razmisli o različitim područjima života u kojima je dobar, a koja se ne tiču škole. Neka se posveti i tim područjima, kako bi smanjio napetost i nervozu odvraćanjem misli od stalnog razmišljanja o školskom neuspjehu.
Možemo osjećati i strah od uspjeha, pretpostavljajući da s većim uspjehom dolaze i veća očekivanja od nas, veća odgovornost, novi napori i zadaci.
O kojem god se strahu radilo, važno je suočiti se s njim, ne samo kako nas ne bi kočio u trenutačnoj aktivnosti, nego kako ne bi ometao naše funkcioniranje u budućnosti.
Predložila bih da sa sinom ponovno pokušate dogovoriti razgovore sa psihologom s kojim bi uspostavio odnos povjerenja. Razgovor sa psihologom mogao bi mu pomoći u otkrivanju točnog uzroka gubitka motivacije, a zatim i u pronalaženju optimalnog rješenja.
Uloga roditelja je pomoći djeci u prevladavanju problema, no kako djeca odrastaju, sve manje žele da im roditelji nude rješenja. U ovoj djetetovoj dobi važno je naći pravu mjeru bivanja tu za dijete i puštanja slobode da samostalno donosi odluke i preuzima odgovornost za posljedice tih odluka. Iako često imamo poriv davanja savjeta, činjenja stvari umjesto naše djece i usmjeravanja k ciljevima koji su naši ciljevi, važnije je slušati koja su djetetova promišljanja, ciljevi i stavovi kako bismo upoznali njegov svijet i bili mu bliskiji. Pokušajte najprije čuti što vam sin želi reći, saslušajte ga, stavite se u njegov položaj pa tek onda izrecite svoje mišljenje. Iako je teško, pokušajte zadržati smirenost i obraćati mu se bez kritike. Vaš sin mora znati da vam se može obratiti s bilo kojim problemom i da neće naići na osudu. Dijete od vas ne traži uvijek savjet ili mišljenje, nego često samo da ga saslušate. Nije nužno da se uvijek slažete s njegovim mišljenjem, ali će mu puno značiti ako mu pokažete da ga želite čuti. Time mu poručujete da imate poštovanja prema njemu. Korisno je da sa sinom podijelite da ste i vi katkad pogriješili, no i što ste naučili iz tih pogrešaka kako ih ne bi ponovili. Pokušajte predložiti takve dogovore koji zadovoljavaju i vaše potrebe i potrebe vašeg sina. To će vam pomoći postići sporazum s kojim ste oboje zadovoljni, a tada će se sin lakše i pridržavati dogovorenog. Suradnički odnos, umjesto svađa, vjerojatnije će dovesti do uspjeha. A dobar međusobni odnos dugoročno će biti koristan na svim područjima sinovog i vašeg života, ne samo u području obrazovanja.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
