Pismo
Svi mi kažu da previše razmišljam i uzimam stvari srcu. Partnerica kaže da sam lako uvrjedljiva jer sve tumačim kao napad na sebe i mislim da je u pravu jer nije prva osoba koja mi je to rekla. Svjesna sam toga, ali ne znam kako to promijeniti. Inače je bilo tako samo s njom i s obitelji, ali sada počinjem tako reagirati i s drugima poput kolega na treningu koji su mi danas rekli da histeriziram jer hoću da krenemo na vrijeme umjesto da čekamo druge koji kasne… To me povrijedilo i nakon toga smo se porječkali. Ne znam kako da se prestanem brinuti što svi misle o meni i onda biti tužna/ljuta čim dobijem kritiku.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na povjerenju koje si nam ukazala dijeljenjem svojih misli i osjećaja. Već sama činjenica da si svjesna svojih unutarnjih procesa i da si otvorena za promjenu govori mnogo o tvojoj emocionalnoj dubini i zrelosti. Vjerujem da nije lako osjećati se ranjivo, pogotovo kada imamo dojam da drugi ne razumiju našu osjetljivost ili je interpretiraju kao “pretjeranu reakciju”. Međutim, tvoje pitanje otvara vrlo važne teme koje se tiču emocionalne reaktivnosti, odnosa prema kritici i slike o sebi, teme s kojima se mnogi susreću, iako ih ne izraze tako jasno kao ti.
To što si primijetila da te lako povrijede komentari drugih, da često interpretiraš rečenice kao osobne napade te da ti je teško nositi se s kritikom nije nešto što trebaš promatrati kao svoju manu, već kao poziv na dublje razumijevanje sebe. Emocionalna osjetljivost nije slabost, već specifična karakteristika ličnosti koja u svojoj zdravoj formi može voditi prema suosjećanju, izraženoj empatiji i dubokim odnosima. No kada se ta osjetljivost poveže s osjećajem nesigurnosti u vlastitu vrijednost, tada može dovesti do toga da se i najmanja primjedba doživljava kao prijetnja, a kritika kao odbacivanje.
Opisani obrasci često se povezuju s pojmovima kao što su emocionalna reaktivnost, perfekcionizam, nisko samopoštovanje i teškoće u regulaciji emocija. Primjerice, kognitivno-bihevioralna teorija govori o postojanju tzv. negativnih automatskih misli – brzih, često nesvjesnih interpretacija događaja koje nisu nužno utemeljene na stvarnosti, već na prijašnjim iskustvima i vjerovanjima o sebi i svijetu. Ako netko, primjerice, ima duboko ukorijenjeno uvjerenje da “nije dovoljno dobar” ili da “vrijedi samo ako ga drugi odobravaju”, tada će svaki znak neslaganja, kašnjenja, kritike ili nepažnje interpretirati kao potvrdu vlastite bezvrijednosti. To može stvoriti začarani krug u kojem osoba postaje sve više defenzivna, povrijeđena i osjetljiva upravo zato što joj je toliko stalo.
Ono što dodatno otežava situaciju jest snažna potreba za prihvaćanjem. Mnogi ljudi s izraženijom osjetljivošću veoma su brižni i pažljivi u odnosima pa žele izbjeći konflikte, težiti harmoniji, biti “dobri” i “dovoljni” za druge. No istodobno se u njima javlja dubok unutarnji pritisak da ne pogriješe, da ne razočaraju, da ne budu shvaćeni kao problematični. Kada drugi onda reagiraju s nerazumijevanjem ili etiketiraju ponašanje kao “histerično”, upravo to se onda lako doživljava kao potvrda najdubljih strahova o sebi.
Tvoje iskustvo s kolegama s treninga vrlo je ilustrativno; želja da se počne na vrijeme, što je sasvim legitimna potreba, naišla je na nerazumijevanje. Njihova reakcija u tvojim očima nije bila samo neslaganje, već je izazivala osjećaj srama i poniženja.
Možda je jedna od najvažnijih životnih vještina upravo znati se prilagoditi različitim osobama i situacijama biranjem konstruktivnih načina komuniciranja.
Primjerice, tražiti od drugih da se počne na vrijeme može se postići na mnogo načina, „histeriziranjem“ 😊, galamom, paničarenjem, a može i nježnom preporukom ili pitanjem. Način kako s drugima komuniciramo najmoćniji je alat kojim raspolažemo, a kojim reguliramo i način na koji nas drugi vide, način na koji se prema nama odnose, način na koji nas se (ne) uvažava, kao i vjerojatnost postizanja željenog cilja.
Pitanje koje postavljaš o tome kako se prestati toliko brinuti o tome što drugi misle i kako razviti veću otpornost na kritiku, vrlo je važno i zaslužuje pažljiv odgovor. Prvi korak je razumjeti da emocije, pa čak i one koje nazivamo “negativnima”, imaju svoju funkciju. Povrijeđenost, ljutnja, tuga – sve te emocije nam govore nešto o tome što nam je važno. Problem nastaje kada te emocije “preuzmu kormilo” i kada ne možemo razlučiti je li prijetnja stvarna ili je u pitanju automatska reakcija zbog unutarnjeg straha.
Jedna od korisnih tehnika jest promatranje vlastitih misli s distancom, bez potrebe da ih odmah prihvatimo kao općevažeću istinu. Kada se, primjerice, javi misao: “Oni misle da sam naporna”, pokušaj je ne tretirati kao činjenicu, već kao misaoni sadržaj koji tek treba validirati. Pitanje koje tada možeš sebi postaviti jest: “Je li ovo mišljenje korisno za mene? Vodi li me ono prema odnosima i životu kakav želim?”
Istodobno korisno je i njegovati odnos koji imamo prema sebi u trenucima kada pogriješimo, doživimo neuspjeh ili budemo kritizirani. Umjesto da sebe dodatno povrijedimo katastrofičnim interpretiranjem, radije sebi pristupimo s istom toplinom i razumijevanjem kakvo bismo ponudili dragoj prijateljici. Takav pristup ne služi samozavaravanju, već stvara unutarnju sigurnost i toleranciju iz koje možemo graditi zdravije odnose. Iz tvojih riječi čini mi se da možda još tražiš prostor u sebi koji će biti dovoljno snažan da podnese tuđu kritiku a da se ne raspadneš, ali i dovoljno nježan da prepozna kada su granice narušene. Taj oslonac se ne gradi preko noći. Izgrađuje se iskustvom, ali i praksom kroz male svakodnevne trenutke u kojima biramo kako ćemo reagirati na neugodne emocije, kako ćemo tumačiti tuđe riječi i na koji način biti uz samoga sebe. Rad na sebi je proces u kojem nije važno da svaki dan bude savršen, već da svakim danom učiš biti sve više uz sebe i za sebe.
Važno je imati na umu da emocionalna regulacija i samopouzdanje nisu osobine s kojima se ljudi „rađaju“ ili koje se ne mogu razviti. One se, baš poput mišića, oblikuju kroz iskustvo, praksu i svjesnu pažnju.
Jedna od ključnih sposobnosti emocionalno stabilnih osoba jest mogućnost da prepoznaju trenutak u kojem emocija počinje upravljati njihovim ponašanjem i da u tom trenutku naprave mali odmak. To je ono što nazivamo svjesnim odgovorom umjesto automatske reakcije. Sljedeći put kada osjetiš navalu ljutnje, srama, straha ili tuge, pokušaj stati. Samo zastani. Diši. Daj si nekoliko trenutaka da se vratiš u tijelo i osjetiš dah. Diši polako, svjesno, duboko. Taj mali prekid, često dovoljan da traje svega nekoliko trenutaka, može napraviti veliku razliku. Nakon toga možeš se pitati: „Kako mogu odgovoriti iz mjesta koje me poštuje, a ne iz povrijeđene reakcije?“ To ne znači potisnuti ono što osjećaš, već dati sebi dozvolu da biraš kako ćeš izraziti ono što je u tebi bez samoponištavanja, ali i bez impulzivnosti.
Katkad pomaže da se suočiš sa svojim negativnim uvjerenjima kroz tzv. Sokratovski dijalog. Sagledaj dokaze koji podupiru, kao i one koje osporavaju negativnu misao, razmotri alternative te istraži posljedice koje proizlaze iz svakog uvjerenja. Cilj nije uvjeravanje u (ne)ispravnost, već omogućavanje sebi da se lakše dođe do spoznaje o tome koliko su naši misaoni obrasci realistični, korisni i prilagodljivi. Zbog tog razloga „Sokratovski dijalog“ ima dvojaku funkciju. S jedne strane razotkriva logičke nedosljednosti i pretjerane generalizacije u našem razmišljanju, a s druge gradi osjećaj osobne kompetencije jer osoba sama otkriva nove, fleksibilnije načine razumijevanja. Osim toga ono nas potiče na kognitivnu restrukturaciju – proces u kojem disfunkcionalne misli postupno bivaju zamijenjene realističnijima i za osobu korisnijima.
Uzmi, primjerice, misao: „Svi misle da sam preosjetljiva i naporna.“ Zapiši dokaze koji tu misao podržavaju, ali i one koji je pobijaju. Prisjeti se ljudi koji te cijene, situacija u kojima si bila podržana, trenutaka kada si bila autentična i prihvaćena. Zatim pokušaj formulirati uravnoteženu, realniju misao, primjerice: „Nekima možda smetaju moji izrazi brige, ali to ne znači da sam naporna. Moja osjetljivost je dio mene i ona ima svoju vrijednost.“ Takvim svakodnevnim vježbama učiš mijenjati unutarnji narativ, onaj koji te oblikuje iznutra.
Samopouzdanje se, osim mislima i emocijama, oblikuje i ponašanjem. Često mislimo da se najprije moramo osjećati „dovoljno sigurnima“ kako bismo se ponašali odlučno, no zapravo se vrlo često događa suprotno; kada počnemo djelovati kao da već jesmo sigurni u sebe, naš mozak počinje stvarati novo iskustvo nas samih. To se naziva „ponašaj se kao da već jesi“ ili „kao da“ princip. Na primjer, svakoga dana možeš napraviti neku malu stvar koju bi napravila osoba koja zna svoju vrijednost: postaviti granicu, izreći mišljenje, zastati i dati si predah, pohvaliti sebe ili jednostavno odabrati ne opravdavati se. Takve naizgled sitne odluke grade temelj novog identiteta; identiteta osobe koja zna da zaslužuje poštovanje, kako od drugih tako i od sebe same. Uz malo vježbe u samopromatranju i revidiranju svojih misli možeš graditi veću unutarnju stabilnost i otkriti kako kritika ne mora biti prijetnja, već prilika za rast.
Želim ti da nastaviš rasti i vjerovati u sebe.
Srdačno,
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
