Pismo
Dobar dan! Imam problem. U zadnjih šest godina sam anksiozna. Osjećam strah u sebi. Tata je stup obitelji, uz mamu, a prije tri godine imao je dva moždana udara. Uvijek je bio veseljak, za društvo, puno je radio i uvijek bi nam on davao džeparac. Nije stvar u džeparcu, nego nam je davao sigurnost da će se svi problemi riješiti. Danas radim dva posla (uredski i kao fitness trenerica) i osjećam kao da sam sada ja preuzela tu ulogu financijske sigurnosti u smislu da uvijek sestri od plaće nešto i dam. Obje smo podstanari i ona se sada udaje pa joj pomažem. Ali otkako se to dogodilo, kao da oplakujem svog oca. Konstantno osjećam unutarnji strah i, ajmo reći, plačem bez razloga. Sve to spomenuti meni je bolno jer se vrlo lako rasplačem. Tu je i mamina borba za tatu u tom razdoblju. U to sam vrijeme završavala petu godinu studija i paralelno radila puno radno vrijeme. Sve to je bilo jako stresno. Slušala sam mamu kako plače dok sam paralelno pokušavala učiti za ispit. A onda sam saznala sasvim slučajno da imam arhanoidalnu cistu na mozgu, za koju se ponašam kao da je nema. Danas sam dobila PET CT nalaze prema kojima sam protumačila da imam predispoziciju za epilepsiju (čekam stručno mišljenje doktora), ali ja to i dalje potiskujem, jednostavno ona ne postoji, živim kao da je nema.
Zatim, tu je moja najbolja prijateljica već petnaestak godina. Bila sam joj kuma na svadbi (svadba je bila u vrijeme tatine bolesti). Budući da sam bila student u to vrijeme, skoro sva moja plaća išla je u štednju za to i tati sam otplaćivala privatne preglede i pretrage. Znala sam živjeti s 50 kuna zadnjih deset dana do plaće.
Djevojačka je prošla razočaravajuće zbog nekih uzvanica koje su kvarile atmosferu. Nakon svadbe, odgovor prijateljice je bio: “Jebeš djevojačku, bitnija je svadba”, čime je bacila negativno svjetlo na cijeli moj trud i požrtvovanje. Znala je za tatinu situaciju, znala je koliko radim (pet studentskih ugovora mjesečno u prosjeku – biti student i zarađivati kao student nije lako). To sam ljeto otputovala jer sam osjećala potrebu da pobjegnem od svega i da samo nestanem. Komentar njezina muža je bio: “Kuma troši i bježi pred svadbu.” Zaista, kada to sada pogledam, toksična sredina. To sam ljeto i dečka našla. Prohodali smo mjesec dana prije svadbe. On nije bio pozvan na svadbu, njihov je komentar bio: “Ne želimo nepoznate ljude na našoj svadbi”, a kada ga je trebalo upoznati, izbjegavali su ga u širokom luku. Danas ih izbjegavam i ne želim da se družimo. Kada mi je bilo najteže i ujedno i najljepše, ona je nestala. Ovdje govorimo o 15 godina prijateljstva. Sve smo prošle skupa, i sito i rešeto, i moj odnos i moji osjećaji više nisu i neće biti isti, ne osjećam tu privrženost više prema njoj, prije smo si sve govorile i sve znale jedna o drugoj, a danas nemam potrebu bilo što joj govoriti.
I, nakon svega toga, osjećam nemir u sebi. Jesam sretna i okej sam, ali očito mi je sav taj stres udario i na crijeva, kao da su iritabilna. Ako ljudi nisu sa mnom, osjećam kao da će me ostaviti i dosta sam nesigurna. Ne osjećam se sigurno. Jako puno radim kao da će me to spasiti.
Hvala!
Odgovor
Vaš je život u zadnjih nekoliko godina obilježio niz stresnih događaja – očev gubitak zdravlja, preuzimanje odgovornosti za financijsku sigurnost, razočaranje u najbolju prijateljicu, zdravstvene tegobe koje navodite itd. Stresni životni događaji često prethode pojavi anksioznosti koja se kod Vas manifestira u obliku pojačane zabrinutosti, sklonosti razmišljanju o prošlim događajima, strahu od gubitka bliskih osoba, kao i mogućnoj pojavi tjelesnih simptoma poput iritabilnih crijeva.
Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da ste vrijedna osoba koja se trudi konstruktivno pristupati obvezama i teži pronalasku rješenja problema. Prelazak u odraslu dob donosi spoznaju i suočavanje s činjenicom da postupno preuzimamo na sebe odgovornosti i brige koje su do tada obnašali naši roditelji. To može djelovati zastrašujuće, osobito kada tome prethodi nagli gubitak zdravlja člana obitelji čije je to bilo zaduženje. Navodite kako imate dojam da oplakujete svog oca, što zapravo nimalo ne iznenađuje jer zapravo oplakujete gubitak njegove uloge koju je do tada obnašao, kao i potrebe da tu ulogu preuzmete na sebe – postignete financijsku sigurnost i nastavite financijski pomagati sestri koja je, jednako kao i Vi, odrasla osoba. Stoga Vaše suze nisu bez razloga, već su razumljive u kontekstu žalovanja za nečime što se promijenilo i poljuljalo Vam osjećaj sigurnosti. Vjerujem da Vam razmišljanje o tome izaziva nelagodu, no, zapravo, možete biti ponosni na sebe jer ste se zrelo prilagodili situaciji i uspješno se financijski zbrinuli.
Navodite razočaranost u najbolju prijateljicu jer Vas je povrijedila nakon svoje svadbe. Primjećujete da su se Vaši osjećaji prema njoj promijenili i nemate potrebu više za tolikom bliskošću, no činjenica da Vas i dalje muči to što se dogodilo možda ukazuje da Vam je i dalje stalo do tog odnosa ili barem do potrebe da ga razriješite. U odnosima s drugima vrlo često su upravo neizgovorene riječi one koje nam otežavaju da krenemo dalje i izađemo iz nekog odnosa. Jeste li ikada pokušali reći prijateljici što Vas je povrijedilo i kako ste se osjećali nakon djevojačke i svadbe? Jeste li joj dali do znanja što Vas je povrijedilo? Otvoren i iskren razgovor temelji su svakoga kvalitetnog odnosa, a katkad nam saslušanje druge strane može pomoći u međusobnom razumijevanju jer nas nekad naše vlastite interpretacije tuđih izjava mogu navesti na potpuno pogrešne zaključke.
U konačnici, kronična izloženost stresu često može utjecati na naše tijelo pojavom određenih tjelesnih simptoma – kao da nam tijelo šalje poruku da nešto moramo promijeniti jer mu je trenutačno teško ovakvo funkcionirati. I sami navodite da spas pronalazite u radu, no upravo radoholičarstvo može biti jedan od mogućih načina kojima se osoba izbjegava suočiti s mislima i osjećajima koji su joj (pre)teški, kao npr. unutarnji nemir koji opisujete. Koliko god nas život suočavao s raznim izazovima, važno je naučiti na njih odgovoriti na najbolji mogući način, odnosno koristeći se različitim strategijama suočavanja sa stresom. Jedna od vrlo važnih i često zanemarenih jest upravo briga o sebi. Kada ste zadnji put napravili nešto za sebe što Vam čini ugodu, udovoljili nekoj svojoj potrebi koja uključuje nježnost i brigu o sebi? To ne moraju biti značajne stvari, već mali koraci poput kolača u najdražoj slastičarnici, dana provedenog na plaži, knjige koju dugo želite pročitati, odlaska na masažu… mogućnosti su mnogobrojne. Važno je da se vodite time da svaki dan napravite barem jednu sitnicu za sebe, a čija će namjena biti upravo postizanje unutarnjeg mira. U ostvarenju navedenoga želim Vam svu sreću!
Ana Goleš Juriša, psihologinja
