Sigurna sam da znate o čemu govorim. Osim nas, ljudi, zijevaju i drugi primati, sisavci, pa čak i ptice i ostali kralježnjaci. Najčešće je to znak da smo umorni i pospani ili da nam je dosadno i naprežemo se (ups!).
Zijevanje obično kratko traje, svega desetak sekundi. Jeste li primijetili da je zijevanje teško zaustaviti jednom kada započne? Možemo jedino pokušati modulirati njegovo izražavanje (npr. prekriti rukom usta).
Taj filogenetski stari refleks podrazumijeva dugotrajnu inhalaciju zraka (udah), otvaranja usta, dilataciju ždrijela, grkljana i prsa, spuštanje ošita, kontrakciju mišića lica, širenja bubnjića te kratkog i oštrog izdaha, često popraćenog više ili manje glasnim zvukom, a katkad i (tako ugodnim i relaksirajućim) istezanjem udova.
Neuralna osnova zijevanja vrlo je složena i nije ju lako objasniti. Zijevanje kontroliraju različiti neurotransmiteri, ali najveći utjecaj na njega ima dopamin. Dopamin potiče proizvodnju oksitocina u jednoj od jezgri hipotalamusa, čime se aktivira čitav niz procesa koji posljedično dovode do zijevanja. To je pojednostavljen prikaz jer i neke druge molekule kao što su dušikov oksid, glutamat, GABA, serotonin ili spolni hormoni mogu modulirati zijevanje.
Zašto zijevamo
Znanstvenici su postavili čitav niz teorija i izveli niz eksperimenata kojima su nastojali objasniti zašto zapravo zijevamo. Zijevanje vjerojatno ima više različitih funkcija pa različita objašnjenja ne moraju biti međusobno isključiva.
Iz perspektive fiziologije, zijevanje pomaže u regulaciji određenoga tjelesnog stanja. Jedna od starijih fizioloških znanstvenih teorija sugerira respiratornu funkciju zijevanja. Zijevamo kada su razine ugljikova dioksida u zraku previsoke, a razine kisika nedovoljne za optimalno funkcioniranje našeg organizma. Ta je teorija zbog više razloga odbačena (zijeva se i u prenatalnoj fazi, osobe izložene visokim količinama ugljikova dioksida ili tjelesnoj vježbi ne pokazuju veću učestalost zijevanja). Druga pak teorija pretpostavlja da je zijevanje odgovorno za homeostatsku regulaciju budnosti i regulaciju razine uzbuđenja u mozgu. Iako se zijevanje doista javlja u stanjima pospanosti, što je u skladu s idejom da ga izazivaju stanja niske budnosti, eksperimentalna istraživanja promjena u moždanim valovima (EEG) i provodljivosti kože nisu potvrdila specifičan efekt uzbuđenja na mozak ili autonomni živčani sustav pri zijevanju.
Prema jednoj teorijskoj pretpostavki svrha je zijevanja izjednačavanje tlaka u srednjem uhu, čime se olakšava neugodan osjećaj u uhu i problemi sa sluhom koji nastaju zbog brzih promjena u nadmorskoj visini. Vjerojatno ste ga barem jedanput doživjeli planinareći ili pri polijetanju aviona ili vozeći se u dizalu prema gore.
Jedna od najnovijih fizioloških teorija, tzv. termoregulacijska teorija, pretpostavlja da je funkcija zijevanja zapravo regulacija temperature mozga. Prema toj teoriji zijevanje hladi mozak kada je njegova temperatura povišena, a obično se to događa zbog umora. Dakle, zijevanje bi bilo nešto kao paracetamol za naše tijelo kada imamo povišenu tjelesnu temperaturu, samo na potpuno prirodnoj bazi.
Zarazno zijevanje
Socijalno orijentirani znanstvenici i teorije pretpostavljaju komunikacijsku funkciju zijevanja. Neki od njih zijevanje interpretiraju kao neverbalni način iskazivanja naših neugodnih mentalnih i tjelesnih stanja drugima, drugi pak smatraju da zijevanje postoji zbog sinkronizacije grupnog ponašanja.
Zijevanje se u mnogim kulturama smatra nepristojnim ponašanjem vjerojatno zato što ga se često tumači kao izraz dosade. Univerzalno ga prepoznajemo i kao znak nečije pospanosti, a trebali bismo biti svjesni da ono nekada odražava samo stanje gladi ili blažega psihološkog stresa.
Zijevanje može biti izazvano gledanjem i/ili slušanjem nekoga tko zijeva, pa čak, zanimljivo, i kad čitamo u knjizi da neki lik zijeva. Zato zijevanje i smatramo zaraznom pojavom. Efekt zaraznog zijevanja najčešće se ispituje gledanjem videosnimaka ljudi koji zijevaju i mjerenjem učestalosti zijevanja kod gledatelja. U nešto složenijim ispitivanjima zaraznosti zijevanja koriste se i snimke funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) kako bi se ispitalo koja se točno područja mozga aktiviraju pri zaraznom zijevanju. Ustanovljeno je da je riječ o područjima koja su povezana sa socijalnim ponašanjima. Stoga se smatra da je zarazno zijevanje automatski mehanizam zrcaljenja neurona povezan sa sinkronizacijom vlastita ponašanja s tuđim. Zanimljivo, zar ne?
Pokazalo se da su zaraznom zijevanju manje podložna djeca i odrasle osobe s poremećajima koji djeluju na sposobnost socijalne interakcije, kao što je autizam. Nasuprot tome, prije i češće zijevanjem će se zaraziti oni empatičniji među nama. Naime, iako toga nismo svjesni, u svakodnevnoj komunikaciji svi mi često imitiramo pokrete i izraze lica osoba s kojima razgovaramo jer to pridonosi boljem razumijevanju njihovih emocija. Osobe koju su empatičnije (o empatiji ćemo više drugi put) češće oponašaju druge pa su, posljedično, podložnije, između ostaloga, i zaraznom zijevanju.
Dakle, iako je u nekim situacijama nepristojno zijevati (sjetimo se dobroga starog kućnog odgoja), zijevanje možemo smatrati i pozitivnim znakom našega dobrog socijalnog funkcioniranja.
Jeste li već zijevnuli?
Studentica: Antea Malenica
Mentorica: prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić
