Pismo
Dobra večer, iz zadnje sam dvije veze izašla zbog neuspjeha i neslaganja u vezi sa željom za djetetom. Sada sam u trećoj vezi i, naravno, želja za djetetom i osnutkom obitelji i dalje je tu. Pokušavam s partnerom razgovarati o tome, ali svaki put završi neuspješno. Budući da sam napunila trideset godina počinju mi se javljati strahovi da nisam dovoljno dobra jer nikako da dođem do toliko željenog djeteta i osnutka obitelji, a pritom ne želim da se partner osjeća kao da je u klopci. Kako izaći iz ove situacije, reći mu otvoreno da mi se život čini ispraznim i da se tako osjećam.
Molim vas za pomoć.
Odgovor
Dobar dan, djevojko,
drago mi je što progovaraš o ovoj temi. Iz jedne je perspektive vrlo zanimljiva, no istodobno može biti i bolna.
Krenula bih s pitanjima da se možda malo složimo oko definiranja nekih pojmova, odnosno ideja koje one sobom nužno povlače, da mi bude jasnije o čemu progovaraš i na koji način. Kažeš da si iz zadnje dvije veze izašla radi neuspjeha i neslaganja oko pitanja „imanja djeteta“. Znači li to da ti sebe smatraš neuspješnom ako osoba s kojom si u vezi ne želi isto što i ti? Ili, s druge strane, smatrala bi se uspješnom kada bi oboje u vezi željeli isto? Jesam li dobro razumjela? Tu bih samo željela istaknuti da tvoj osjećaj straha da nisi dovoljno dobra možda proizlazi iz tvoje definicije da biti dovoljno dobra znači osnovati obitelj u tridesetoj godini, odnosno željeti da netko drugi u istom trenutku želi jednako kao i ti, postati roditelj. Koliko te u tvom viđenju same sebe određuju godine? Jesu li one važne i koliko?
Kakva ti se ideja javlja kada pomisliš na roditeljstvo? Što je drukčije između tebe i partnera tada, u odnosu na trenutačno stanje? Ima li partner pravo za sebe željeti što u tom trenutku misli da mu je potrebno? Jednako kao i ti. No smatram da to nikako ne znači da nisi dovoljno dobra, to, vrlo pojednostavljeno, znači da želite različite stvari. Samo to. Ne implicirajući dalje ništa drugo.
Pitala bih te sada zbog kojeg si razloga ušla u vezu, odnosno u tri zadnje veze. S kojim očekivanjima? Jesi li iste ideje i životne ideale dijelila s partnerima? Što vas je povezalo? Jesi se zaljubila u muškarca svojih snova? Osobu s kojom ćeš provesti život? Osobu s kojom ćeš dijeliti sve, i kada djeca odrastu? Osobu koja će ti biti pomoć i podrška na životnom putu? Procjenjuješ li da je važnije imati temeljit, stabilan i partnerski odnos pun povjerenja ili je važnije osnovati obitelj? Oprosti što sam malo sve iskarikirala, ali možda donese neki novi uvid.
Što misliš da će ti donijeti dijete? Kako vidiš da će to biti drukčije? Što misliš da će to tebi značiti? Koji ti osjećaj nedostaje sada kada živite u paru? Kada kažeš da osjećaš da ti se život čini ispraznim, znači li to da te partnerski odnos ne ispunjava? Što bi ti pomislila da ti partner kaže da mu se život čini ispraznim? Kako bi se osjećala? Postoji li još nešto, osim djeteta trenutačno, što vam može obogatiti svakodnevicu? Unijeti novost, promjenu? Nešto što će vas zaokupiti i dati neki novi smisao?
Pitaš se kako partneru reći što osjećaš? Spominješ razgovor koje ste vodili. Jeste li razgovarali o tome kako se osjećate? Možeš li pred njim reći kako se uistinu osjećaš? Možeš li biti otvorena, autentična i bez zadrške?
Da ti prijateljica kaže: „Nikako da dođem do toliko željenog djeteta i osnutka obitelji“, što bi joj rekla, što bi joj savjetovala?
Nekako mislim da je danas, možda teže nego ikada, donijeti odluku o tome imati djecu ili ne. Da to nekako treba biti i promišljeno i željeno i pametno i obostrano, no nikako hirovito i naglo.
Ne znam jesam li pomogla, ali znam da ćeš si uzeti vremena, promisliti o svemu i odlučiti što je najbolje za tebe u ovom trenutku.
Ana Fabijan, psihologinja
