Pismo
Lijep pozdrav, ja sam mama jednom divnom dječaku od 14 godina. Pišem Vam jer ne znam kome da se obratim, a da ne lutam puno… Obiteljska situacija je takva da smo u procesu razdvajanja (razvoda) kojem se sin veseli jer će napokon biti mir u kući. Ali nikako da se realizira pa smo svi pomalo frustrirani (financije). E, sad, problem je suočavanje sa stresnim situacijama. Kada god se u školi nakupi ispita, ispitivanja, on dobije napadaj panike prije škole. Čak i ako je spreman, učio i slično. Stalno mu govorim da ocjene nisu mjerilo znanja i da su ocjene od 1 do 5. Nije opterećen time, ali ga sustav opterećuje, gubi volju za školovanjem jer ne želi biti pod tolikim stresom. Gubi volju za natjecanjima (trenira karate 8 godina) jer mu stvara stres. Općenito bježi od situacija u kojima gubi kontrolu. Podrška sam mu, ali znam da ne rješavamo ništa bježanjem. S druge strane, odnos s ocem je suprotnost. Otac samo gleda uči li i koliko, koliko je na mobitelu i kakve su ocjene i kako neće moći nikakvu školu upisati s lošim ocjenama (ocjene nisu uopće loše: 4,5 i pokoja dvojka i trojka). I imali smo nekoliko epizoda kada se svađao s ocem, to bude jako ružno jer se uopće ne razumiju njih dvoje… Tada si je sin izrezao natkoljenice skalpelom, rekao mi je da na taj način osjeti olakšanje. Nije htio da potražimo pomoć jer misli da pomoć treba njegovu ocu, a ne njemu. Bio je jako protiv. Sada se više ne protivi, ali nije ni sasvim siguran da želi pomoć. A moram mu pomoći, ne znam što da radim dalje i kome da se obratim… Zabrinuta mama.
Odgovor
Draga zabrinuta mama,
iz Vašeg upita iščitavam kako Vašem djetetu nastojite biti potpora i podrška, što je iznimno važno u ovako visokostresnom razdoblju u kojem se nalazite te mi je drago što ste prepoznali potrebu za stručnom pomoći i savjetom.
U životu prolazimo kroz različite stresne situacije te se, ovisno o mogućnostima i vlastitim kapacitetima, koristimo različitim strategijama suočavanja. One mogu podrazumijevati zrele načine poput pronalaženja rješenja i promjena u načinu razmišljanja, no poneke situacije zahtijevaju pasivnije načine, poput distrakcijei/ili izbjegavanja. Suočeni sa situacijama koje su izvan naše kontrole oslanjat ćemo se više na tzv. palijativne strategije, dok je aktivniji pristup primjereniji problemima na koje možemo utjecati.
Predstojeća rastava roditelja, pritisci zbog očekivanja školskih uspjeha i negativne povratne informacije od bliskih osoba izvori su visokostresnog razdoblja kroz koje Vaš sin trenutačno prolazi te su većinom izvan njegove kontrole. Pritom se javljaju osjećaji bespomoćnosti i emocionalne boli kojih se prividno rješava epizodama samoozljeđivanja kao reakciju na aktualno stresno razdoblje i način suočavanja s trenutačnim problemima.
S druge strane, ispitna anksioznost i strah od neuspjeha mogu se naučiti kontrolirati i nadvladati, no Vaše dijete očigledno trenutačno ne pronalazi načine kako bi se s njima nosio. To je dodatno otežano oprečnim informacijama kojima je izložen – s jedne strane o tome da ocjene nisu važne i mjerilo nečije vrijednosti, a s druge je strane izloženost pritisku i pretjerana fokusiranost na rezultate. Suprotne povratne informacije koje dobiva od roditelja u njemu izazivaju neku vrstu konflikta i zato se s jedne strane buni protiv očevih pritisaka, a s druge ga strane prelijeva anksioznost zbog straha od mogućeg neuspjeha.
Vjerujem da se i Vi, suočeni sa svim trenutačnim problemima, osjećate bespomoćno, no već samim time što ste prepoznali potrebu svoga djeteta za stručnom pomoći, učinili ste puno. Prije svega bilo bi važno učiniti psihodijagnostičku obrade u sklopu KBC-a te razmotriti opciju uključivanja u psihološki tretman pri Savjetovalištu Tić u kojem se provodi program namijenjen pomoći djece rastavljenih roditelja ili u procesu rastave, kao i Škola za razvedene roditelje.
Ana Goleš, psihologinja
