Pismo
Pozdrav! Uskoro punim 18 godina. Jedan me problem muči od osnovne škole. Bila sam žrtva vršnjačkog nasilja i izbjegavala sam odlazak u školu; govorili su mi da sam glupa i ružna, rugali su mi se jer sam zbog bolesti ostajala doma po cijeli tjedan (i dandanas je tako, imam slabiji imunitet). Počela sam i sama vjerovati u to da sam manje vrijedna i da su svi bolji od mene. Odlazak u školu mi nikada nije bio ugodan, pa tako ni sada. Budući da je nastava bila online, osjećala sam se super, bila sam sretna, nisu me mučile misli o tome kako sam glupa, kako nisam ničega vrijedna, no kad je škola počela uživo, opet su me počele proganjati užasne misli. Kada trebam ići u školu muka mi je, povraća mi se, patim od nesanice, užasno me boli glava… Ne bojim se ispita niti odgovaranja, no bojim se osuda kolega iz razreda. Pohađam gimnaziju i nisam neki učenik (prosjeci 3.2,3.7), ali i nemam volju za učenjem jer me ni jedan predmet osim psihologije ne zanima. Htjela bih upisati pedagogiju i time se baviti, no ipak pomislim da nikad neću završiti taj faks i da sam preglupa da bih ga završila iako imam svu podršku obitelji… Obratila sam se Vama jer ne znam nikoga kome bih se mogla obratiti, a ovo me užasno muči. Mislim da nije uobičajeno da osoba od 18 godina, koja završava treći razred, ovoliko strahuje od osuda drugih ljudi i ima mučnine prije odlaska u školu.
Odgovor
Psihološko-sociološki je fenomen da pod pritiskom okoline mijenjamo svoje stavove i uvjerenja te se počnemo ponašati u skladu s porukama koje nam okolina šalje. Zato nije čudno što ste počeli vjerovati da su poruke koje Vam šalje okolina istinite. Katkad je to i način da preživimo, ali i da pokušamo smanjiti pritisak okoline.
Svaka situacija u kojoj si netko daje za pravo da drugu osobu NA BILO KOJI NAČIN minorizira, vrijeđa ili joj se ruga može biti znak manjka empatije i emocionalne inteligencije, a u ekstremnim slučajevima i znak dublje psihopatologije nasilnika. Drugo objašnjenje za takvo ponašanje može biti da takve osobe imaju nisko samopoštovanje i da bi prikrile svoj osjećaj slabosti ili vlastite neadekvatnosti, snagu žele osjetiti dominirajući nad drugima.
Koje god obrazloženje bilo u pozadini ponašanja nasilnika, neće umanjiti Vaše neugodne osjećaje niti izbrisati Vaša neugodna sjećanja. Postoji mogućnost i da nasilnici nisu svjesni da je njihovo ponašanje za Vas toliko traumatično ili toliko strašno. Kada nešto „ružno“ kažu možda tako ne misle, ali svakako bi trebali uvažiti činjenicu da Vama to ne odgovara.
U svakom slučaju trebali biste se obratiti stručnoj službi škole, objasniti situaciju i uz njihovu pomoć probati riješiti problem vršnjačkog nasilja. To nije „tužakanje“ niti znak Vaše slabosti, nego jednostavna činjenica da je pojedinac – Vi u odnosu na grupu „slabiji“, a grupa je uvijek jača.
Obratite se obitelji, neka Vam i oni pomognu pronaći rješenje. Nijedan problem nije nerješiv, osim onoga koji se ne kaže.
Fizički simptomi koji Vam se javljaju samo su fizička manifestacije kognitivnog procesiranja, odnosno pokušaja da „prožvačete“ što Vam se događa na emocionalnom i misaonom planu. Zašto mi to rade? Kako da to zaustavim? Kako će biti danas u školi? Itd.
Nažalost, nema logike niti razumnog odgovora. Takva ponašanja drugih nisu razumna niti logična.
Ne možete ništa učiniti da ih kontrolirate pa da znate što donosi sutra.
Iz mog iskustva u radu s mladima, žrtvama vršnjačkog nasilja, bilo je nužno uključiti obitelj, stručne suradnike i same nasilnike. Nije uvijek dovelo do konačnog rješenja, ali je uvelike smanjilo nasilje te život u okolini učinilo podnošljivijim.
Što se tiče fakulteta, ne vidim iz ove perspektive prepreke da ga upišete i završite, posebno jer imate potporu obitelji. Treba najprije završiti srednju školu, a za to treba stvoriti preduvjete da se možete baviti učenjem i na miru odlaziti u školu.
Za kraj, bilo bi dobro stvoriti „zaštitnu opnu“ oko sebe kako osude drugih ne bi utjecale na Vas.
Ako sam dobro shvatio, Vi niste sumnjali u sebe dok negativne poruke iz okoline nisu postale svakodnevne i konstantne. Sada mi se čini kao da i Vi u njih vjerujete i da se bojite da će količina biti nepodnošljiva. To je slično kao kada nas vršnjaci nagovaraju na alkohol ili cigarete. U početku pristanemo, da nas ne odbace, no s vremenom nam više neugode stvara to što smo išli protiv sebe nego to što bi nas prijatelji mogli odbaciti. Onoga dana kada kažemo da nećemo popustiti nagovaranju, možda ćemo izgubiti „prijatelje“, ali ćemo opet pronaći sebe. Siguran sam da imate određenih kvaliteta, možda i pokoju manu, kao i svatko od nas. Molim Vas – Vi budite ta koja će odlučiti što je Vaša kvaliteta, a što mana i hoćete li i što ćete sa svojim manama!
Lijep pozdrav,
Anđelko Botica, psiholog
