Pismo
Već dugo želim potražiti psihološku pomoć, ali me u većini slučajeva sram priznati da se mučim, a i kako procijeniti treba li mi zaista. Ali ne znam više sama kako dalje pa je možda bolje poslušati stručan savjet. Ne znam ni kako da opišem svoj problem, ako je to uopće problem. Ali imam osjećaj da sam jako anksiozna u nekim situacijama, boli me želudac od nervoze i sve takve stvari… Stresiram se oko najmanjih sitnica, osjećam se usamljeno, nekad čak i kada su ljudi oko mene. Analiziram svaku sitnicu i nekad ne mogu prestati vrtjeti isti film u glavi, ali vjerujem da je svima teško u zadnje vrijeme…
Odgovor
S obzirom na to kako si započela svoje pismo, najprije ti želim čestitati na hrabrosti i odlučnosti jer si unatoč sramu i neugodi ipak napravila prvi korak i zatražila stručan savjet!
Slažem se s tobom da je u zadnje vrijeme svima teško, da živimo u neobičnim i nezvjesnim vremenima i baš zato nije uopće neobično što se osjećaš usamljeno, u stresu, u vrtlogu vlastitih misli i briga, što te onda čini anksioznom.
Dobila sam dojam iz tvojih riječi da se jako trudiš naći način kako prekinuti tu muku koju osjećaš, ali ti je teško izaći iz vlastita uobičajenog načina, vrćenja istog filma u glavi, ne znaš više kako dalje.
To me posjetilo na riječi koje je navodno izrekao Albert Einstein: ˝Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili.˝ Ja to razumijem ovako: da bismo riješili nešto što nas muči, vrijedi pokušati na različite načine, nije efikasno stalno ponavljati isti način i očekivati da će možda jednom upaliti.
Sjeti se trenutaka u kojima se ipak osjećaš nešto bolje, kada si opuštenija, odmornija, kada te ništa ne boli. To su situacije iz kojih možeš puno saznati o sebi, što ti odgovara, što ti pomaže da se osjećaš mirno i staloženo. Umjesto fokusa na probleme, primijeni vlastitu sposobnost samoanalize kako bi bolje razumjela što ti je sve dosad u životu pomagalo.
Osim toga, razgovor sa stručnom osobom, psihologom, svakako bi bio nov način suočavanja s vlastitim poteškoćama. Kada izađemo iz vrtloga svojih misli i beskonačnih analiza tako što u razgovor uključimo još jednog sugovornika, broj novih mogućnosti i ideja nevjerojatno raste!
Svaki bi liječnik vjerojatno bio zadovoljan kada bi pacijenti dolazili na preventivne preglede, odnosno kada bi se neka zdravstvena poteškoća prepoznala na samome početku.
Mentalno se zdravlje, po meni, nimalo ne razlikuje od tjelesnog u tom smislu; ako osoba osjeća poteškoće, a nije sigurna treba li joj pomoć ili ne, ipak ju je bolje potražiti nego ostati sam/a u svojoj dilemi.
Ivona Maričić Kukuljan, dipl. psihologinja, prof., psihoterapeutkinja
