Pismo
Imam jako velik problem s usamljenosti i osjećajem da ću cijeli život ostati sama, da neman potporu niti uopće prijatelje, samo poznanike, da nikad neću moći naći nekog u ljubavnom smislu jer imam dvadeset godina, a nikad se još nisam poljubila. I što sam starija, sve me je više strah i jako strahujem od neuspjeha.
A.
Odgovor
Draga A.,
Svi se katkad osjećamo usamljeno zbog mnogo različitih razloga, uključujući trenutke velikih promjena u svom životu, kao što je prekid veze ili prijateljstva, preseljenje, žalovanje. Doživljaj usamljenosti neugodno je i bolno iskustvo, a prati ga osjećaj odbačenosti od ljudi do kojih nam je stalo, uz istodobnu želju da nas oni prihvate i da budemo dijelom njihova života. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se osjećamo usamljenima jest osjećaj da smo u psihološkom smislu sami, usprkos tome što su drugi ljudi oko nas, jer s njima nismo ostvarili bliske odnose.
Istraživanje sveučilišta UCLA iz 2003. pokazalo je da osjećaj isključenosti, odnosno usamljenosti može biti okidač za aktivnosti u dijelu mozga koji registrira fizičku bol. Iz evolucijske perspektive to ima smisla, naši su se preci oslanjali na društvene grupe ne samo zbog društva već i zbog preživljavanja. Bliski odnosi s plemenom značili su i lakši pristup skloništu, hrani i zaštiti. Razdvojenost od grupe, s druge strane, značila je opasnost. Stoga kad se danas osjećamo izostavljeno i osamljeno, naša tijela osjećaju prijetnju, a neki od istih tih signala za bol koji bi se aktivirali kada bismo bili u stvarnoj fizičkoj opasnosti – uključuju se i tada.
U današnje vrijeme govori se čak o pandemiji usamljenosti; zbog suzbijanja širenja koronavirusa glavna je preporuka izbjegavanje fizičkog kontakta pa su se ljudi širom svijeta morali privikavati na jednu od glavnih nuspojava socijalne distance – usamljenost.
Osim toga, i društvene mreže mogu pridonijeti da se osjećamo iznimno izolirano, pogotovo ako se uspoređujemo i osjećamo da drugi žive ‘savršene živote’ koje vidimo na ekranu.
Nošenje s usamljenošću može početi utjecati na naše mentalno zdravlje, čineći da se osjećamo tužno, depresivno, dajući nam osjećaj niskog samopoštovanja. To onda može utjecati i na onu komunikaciju i bliske odnose koje smo do sada uspijevali ostvariti pa se zbog toga možemo osjećati još više izolirano i usamljeno, ali i u strahu, kako i sama kažeš, jer nam se čini da taj osjećaj neće nikad prestati.
Međutim, strah je često korisna emocija, može biti poticajna, u tvom te je slučaju potaknuo da potražiš pomoć i učiniš nešto drukčije kako bi se taj osjećaj promijenio!
Obrativši nam se za pomoć, ti već slutiš da postoje stvari koje možeš učiniti kako bi se osjećala bolje i samopouzdanije!
Pomoć u ovakvoj situaciji može doći iz više smjerova. Predložit ću ti nekoliko stvari koje bi mogle pomoći u nošenju s osjećajem usamljenosti i povezivanjem s drugima, a posredno mogu pomoći da se dogodi i onaj uzbudljivi prvi poljubac!
Ono što već činiš jest to da si napokon izrazila svoje osjećaje. Važno je imati način da se izraziš, čak i ako trenutačno nemaš bliske ljude s kojima možeš razgovarati. Vođenje dnevnika može ti pomoći da pratiš svoje raspoloženje, može ti pomoći da vidiš stvari koje se stalno događaju u tvojem životu, a oko kojih bi ti možda trebala pomoć. Neki ljudi se vole izraziti crtežom, slikanjem, glazbom, modom ili sportom.
Dobra je ideja i pridružiti se nekom klubu. Čitalačkom, planinarskom, fotografskom, sportskom… Ne moraš nužno biti dobra u nečemu da bi to isprobala i uživala u tome. Slijedi svoje strasti i svoju znatiželju. Ako postoji nešto što voliš, povezat će te s drugim ljudima koji osjećaju isto. Redovit hobi s drugim ljudima može ti pomoći da izgradiš nova prijateljstva i zabaviš se. Naravno, može biti prilično stresno pojaviti se na nekom novome mjestu, pogotovo ako se ljudi već oprije poznaju, ali vjerojatno ćeš pronaći osobe koje uživaju u toj aktivnosti i rado će ti pomoći da se uklopiš. Možda je i njima prvi dolazak bio nelagodan.
Dobra je zamisao i volontiranje. To može biti izvrstan način da naučiš novu vještinu, pridoneseš svojoj zajednici, osjećaš se korisno i upoznaš ljude koji su strastveni u istim stvarima kao i ti. Volontiranjem pozitivno utječemo na samopoštovanje zbog pomaganja drugima, a visoko samopoštovanje pridonijet će smanjenju osjećaja usamljenosti.
Na ovome linku možeš pronaći neka mjesta na kojima možeš volontirati: http://www.volonterski-centar-ri.org/baza-organizatora-volontiranja/
Kažeš da nemaš prijatelje, samo poznanike, no možda među njima postoji netko s kim bi voljela razviti dublji odnos. Pokušaj uložiti više u postojeće odnose. Ako imaš nekoga u svojoj blizini koga bi voljela bolje upoznati ili članove obitelji s kojima bi htjela više komunicirati, preuzmi inicijativu, raspitaj se što ima novo u njegovu ili njezinu životu. Razumljivo je da osjećaš strah uopće pokušati tako nešto, pogotovo ako si već imala neka negativna iskustva, no velika je šansa da će ljudi, primijetivši tvoje zanimanje za njih, i sami jednako reagirati prema tebi.
Prijedlog koji zahtijeva puno odgovornosti i prilagodbe jest nabava kućnog ljubimca. Ako se možeš organizirati i brinuti se o njemu, kućni ljubimac ti može pomoći boriti se protiv usamljenosti na više načina: svojim društvom i bezuvjetnom ljubavlju koju pruža, ali te može dovesti i u situacije u kojima ćeš upoznati nove ljude, primjerice, dok si u šetnji sa svojim psom.
Ono što se iz ove perspektive možda čini nemogućim jest i uživanje u samoći. Katkad nam zaista može pomoći prihvaćanje određenog osjećaja i spoznaja da nam omogućava neke pozitivne stvari. Primjerice, vrijeme samoće možemo iskoristi za čitanje, pisanje, šetnju prirodom, za refleksiju o svojim potrebama, interesima i emocijama. Ako se osjećaš nepovezano sa sobom i sa svijetom, pokušaj otići u prirodu. To može biti odlazak u najbliži park ili izlet u šumu. Odlazak u prirodu može nam pomoći da se osjećamo povezaniji sa samim sobom, kao i sa svijetom.
Osim svega navedenog, uvijek kada se s nečim duže vremena mučimo, dobro je potražiti stručnu pomoć. Savjetovanje i psihoterapija mogu ti pomoći. Možeš se obratiti psiholozima i psihoterapeutima koji rade u privatnim praksama, na KBC-u ili u Savjetovalištima udruga.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja
