Jedna od primarnih ljudskih potreba jest potreba za uspostavljanjem, održavanjem ili obnavljanjem pozitivnih afektivnih odnosa s drugim ljudima i pripadanje socijalnim grupama.
Ponašanja, misli i osjećaji drugih osoba služe nam za upravljanje i kontrolu vlastita ponašanja, a često ih i internaliziramo i počinjemo smatrati vlastitima. Izgleda čak da neke trajne osobine naše ličnosti odražavaju izravan ili neizravan utjecaj drugih osoba. Da bismo spriječili socijalno odbacivanje, nastojimo oblikovati svoju osobnost tako da postane atraktivna drugima, a jedan od načina na koji se to ostvaruje upravo je njezino formiranje u skladu s povratnim informacijama primljenim od drugih osoba.
Usprkos toj univerzalnoj potrebi za drugima, u određenim razdobljima života gotovo svi smo se katkad osjećali usamljenima. Usamljenost se najčešće definira kao razmjerno trajno stanje emocionalnog stresa koje nastaje kada se osjećamo izolirano i odbačeno od drugih, kada osjećamo da nas drugi ne razumiju i da nemamo prikladnih socijalnih partnera za željene aktivnosti, posebno one koje nam daju osjećaj socijalne integracije i pružaju priliku za emocionalnu intimnost.
Usamljenost može varirati s obzirom na intenzitet i kvalitetu. Može biti kratkotrajno i prolazno stanje niskog intenziteta, ali može biti i vrlo intenzivna i dugotrajna. Osoba se može osjećati usamljeno čak i ako ima uspostavljenu mrežu socijalnih odnosa s drugima, ali kvaliteta tih odnosa nije za nju zadovoljavajuća.
Razlozi usamljenosti
Među ljudima postoje velike individualne razlike s obzirom na mogućnost kreiranja sredine koja će ih prihvatiti i dati im podršku. Tako npr. u usporedbi s osobama visokoga samopoštovanja i povjerenja u sebe, sramežljive i inhibirane osobe imaju neadekvatnu mrežu socijalnih odnosa. S druge strane, kompetentne i efikasne osobe, osobe koje posjeduju razvijene socijalne vještine, koje su tjelesno zdrave i sl. više privlače druge ljude i bolje su uklopljene u socijalne mreže. Usamljenosti jako pridonose i socijalni faktori, a jedan od najvažnijih je dezintegracija zajednica. Tako npr. razvodi dovode do toga da pojedinci sve češće žive sami, a sve se više raspadaju i proširene obitelji kako bi pojedinci mogli ostvariti vlastite ekonomske ciljeve. S druge strane, kazna za to je sve veća usamljenost pojedinaca.
Posljedice usamljenosti nisu bezazlene
Usamljenost je povezana s brojnim posljedicama. Kada je riječ o mentalnom zdravlju, usamljenije osobe češće razvijaju depresivne i anksiozne simptome i poremećaje, poremećaje hranjenja, imaju lošiju percepciju vlastita zdravlja, smanjeno samopoštovanje, smanjenu percepciju vlastite efikasnosti, manje su zadovoljne svojim životom i svojom obiteljskom situacijom i općenito su pesimistične u pogledu svoje budućnosti. One češće konzumiraju alkohol i ostala sredstva ovisnosti, imaju veći broj tegoba povezanih s tjelesnim zdravljem, manje se brinu o svojem zdravlju, češće koriste neadekvatne strategije suočavanja sa stresom u svakodnevnom životu. Njihova su postignuća na poslu i akademskom životu često lošija i češće izostaju s posla.
Procjenjuje se da se usamljenost javlja kao ozbiljan osobni problem kod oko 10% odrasle populacije u SAD-u, a najveću razinu usamljenosti u zapadnom svijetu pokazuju osobe mlađe od 25 godina i one starije od 65.
Jesu li mladi Riječani usamljeni?
Na sreću, istraživanje o mentalnom zdravlju, koje smo proveli u Rijeci, pokazuje da se mladi Riječani u prosjeku rijetko osjećaju usamljenima. Nikada se ne osjeća usamljeno 13% mladih, rijetko se osjeća tako 60% mladih, katkad je usamljeno 25% mladih, a često se osjeća usamljeno svega 2% mladih. Djevojke češće osjećaju usamljenost nego mladići. Jednako tako, nezaposlene mlade osobe usamljenije su i od srednjoškolaca, studenata, kao i onih koji rade. Mladi koji se bave bilo kakvom dodatnom aktivnosti u svoje slobodno vrijeme manje su usamljeni od onih koji se ničim ne bave. Mladi čiji su prihodi kućanstva ispodprosječni, češće se osjećaju usamljeno nego oni čiji su prihodi prosječni ili iznadprosječni, dok mladi čiji su prihodi prosječni i mladi čiji su prihodi iznadprosječni podjednako često doživljavaju usamljenost.
Na neke od tih karakteristika ne možemo utjecati (spol, bolest, invaliditet), zato učinimo sve što možemo da se ne osjećamo usamljeno. Bitno je korisno provoditi svoje vrijeme obrazujući se, radeći i/ili baveći se nekom dodatnom aktivnosti koja nas posebno zanima (sport, umjetnost i sl.). Velika je vjerojatnost da ćemo se u takvim okruženjima osjećati prihvaćeno i izbjeći osjećaj usamljenosti i sve posljedice koje nam ona donosi.
Psihološke intervencije koje pomažu i ublažavaju problem usamljenosti uključuju kognitivno-bihevioralnu terapiju, učenje socijalnih vještina i razvoj mreže socijalne podrške.
Autori: prof. dr. sc. Igor Kardum, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, i dr. sc. Kristina Dankić, Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke
