Pismo
Trenutačno me muči previše toga. Inače sam jako depresivna i anksiozna osoba (bila sam u KBC-u gdje su mi dijagnosticirali depresiju i tjeskobu). Prvi put u svome životu imala sam ‘dečka’ te me iznenadan prekid poprilično izbacio iz takta i potaknuo mnoge negativne misle. Dok smo bili skupa, bila sam uvjerena da depresije uopće više nema, no čim je to s njim završilo, nikad se nisam osjećala gore. Ne mogu se koncentrirati ni na što, trenutačno imam deset jedinica u školi, a s obzirom na to da sam maturant, to nije idealna situacija. Iako se trudim i stvarno pokušavam ne razmišljati o tome gdje sam pogriješila u ‘vezi’, nikako ne uspijevam. Svaki dan vrtim svaki detalj i analiziram gdje je krenulo sve naopako. Dok učim, ne mogu se isključiti i ponovno mi misli odlutaju na njega. Strah me da ću pasti razred. Zbog cijele situacije s koronom i novim mjerama spriječena sam izlaziti s prijateljima, što stvara dodatnu napetost i depresiju, a znam da bi mi to definitivno pomoglo skrenuti misli s ‘bivšeg’… Uistinu ne znam što da radim. Imam nula motivacije za bilo što, a ujedno stalno paničarim jer ništa ne mogu napraviti. Pod golemim sam stresom, toliko da fizički nisam dobro…
Odgovor
Gubitak jedne uloge ili odnosa možemo doživjeti kroz različite događaje: gubitak drage osobe koja je preminula, gubitak posla, završetak školovanja, završetak veze, gubitak zdravlja kroz bolest… Svi ti događaji mogu se nazvati gubitkom i traže emocionalnu prilagodbu na novu situaciju, drukčiju od one koja je bila prije gubitka. Emocionalni stres koji osoba doživljava tijekom prilagodbe doista može biti toliko opterećujući da potakne nove ili stare teškoće mentalnog zdravlja. Ipak, ne treba zanemariti ni da je prilagodba na gubitak proces bolan za svakog čovjeka. Skoro svi ljudi kada dožive neželjeni prekid veze, otkaz ili smrt bliske osobe ili ljubimca osjećaju zaprepaštenje, nevjericu, paniku, ljutnju, tjeskobu, tugu, potrebu za osamljivanjem, pitaju se o smislu života, bezvoljni su, osjećaju se nedjelotvorno i, konačno, prihvate realnost, počnu sebe i to bolno iskustvo doživljavati drukčije i ponovno se uključuju u život. Neki teoretičari kažu da se stvari događaju upravo tim redom. Drugi kažu da je moguće vratiti se unazad, preskočiti neka od tih stanja… Kako god bilo, proces prilagodbe nije bezbolan, odražava se na našu učinkovitost, ali ima svoj kraj.
Zašto ti govorim o svemu ovome kada ti pitaš što da radiš? Jer si u samom početku svoga pisma navela da imaš iskustva s depresijom i možda te plaši da je tvoje trenutačno oslabljeno funkcioniranje znak povratka tih simptoma za koje ti se čini da su nestali dok si bila u vezi. Želim ti reći da to ne mora biti tako i da su neke od tvojih trenutačnih reakcija nešto što bi proživljavale i osobe koje nemaju prethodno iskustvo depresije. Pismo završavaš s napomenom da se zbog panike ne osjećaš fizički dobro. Važno je da pratiš svoje stanje i trajanje ovoga otežanog funkcioniranja. Dobro bi bilo da ovo stanje podijeliš s nekim bliskim tko će ti moći pomoći da se, ako ovaj problem izaziva patnju, odlučiš ponovno obratiti svome liječniku. Već si na neki način odlučila potražiti pomoć pisanjem ovom portalu, što znači da si netko tko zna osluškivati sebe i opisati problem koji doživljava. Jedan telefonski razgovor s osobom koja te prije pratila može pomoći da procijeniš prolaziš li kroz uobičajeno žalovanje ili počinješ imati problema s prilagodbom.
U oba slučaja, imati strpljenja sa samom sobom, znati da se radi o prolaznom stanju, i da će ponovno doći vrijeme kada ćeš se osjećati učinkovitom i opuštenom, može pomoći. Kada se suočavamo s najtežim gubitcima, nekima pomaže okružiti se drugima, drugima pomaže izolirati se u tišini, a različite kulture su razvile i različite rituale opraštanja od nekih prošlih faza života i ulazaka u novu (npr. rituali vezani uz biološko sazrijevanje, uz stvaranje obitelji vjenčanjem, uz oplakivanje preminulih).
Kako bi se ti željela nositi s ovim životnim iskustvom? Kako misliš da bi se djevojke s time trebale nositi? A mladići? Bi li za njih trebalo biti drukčije?
Svi imamo neke pretpostavke o tome kako bi se trebalo nositi s prekidom, ali stjecanje vlastita iskustva katkad promijeni ta vjerovanja. Zato se nije jednostavno uspoređivati s drugima i njihovim iskustvima. Katkad možemo očekivati od sebe da što prije “krenemo dalje”, ponašati se kao da se nije dogodila promjena. Takvo zatomljivanje i negiranje svojih emocija može imati suprotan učinak od željenog i dodatno potaknuti fizički i emocionalni stres, produljiti prilagodbu. Čudno, ali dokazano, prihvaćanje svojih emocija može pomoći u boljoj prilagodbi na stres.
Dok pratiš svoje stanje, razmišljaš o tome kako se ponovno posvetiti važnim drugima (prijateljima…) i svojim ciljevima (maturi…), tu je nekoliko pitanja koja ti mogu pomoći. Probaj pismeno odgovoriti, napisati pismo samoj sebi: Možeš li na ovaj prekid gledati kao na početak nečega novoga za sebe? Po čemu si danas snažnija osoba nego prije tog prekida? Što si u toj vezi dobila, što nisi imala prije nje, i što nije moguće oduzeti ti prekidom. Naglasila si da je to za tebe bila prva veza. To mi zvuči kao da podrazumijevaš da neće biti jedina. Kada sebe usporediš s onim vremenom kada ti i tvoj sada bivši dečko niste bili skupa, po čemu si danas spremnija za buduće zaljubljivanje, za buduća prijateljstva, za buduće ozbiljne veze? Sigurna sam da ima ovih snaga koje možeš pronaći i nadam se da će ti se one što prije jasno razotkriti.
Katarina Banov, dipl. psihologinja
