Pismo
Pozdrav, evo nakon dugo vremena odlučila sam napisati Vam ovu poruku. Naime, kao mala svašta sam proživjela. Baka mi je polovicu života provela na psihijatriji, a kada sam imala 12 godina majka mi je bolovala od depresije i shizofrenije. Prije svega toga gledala sam svađe oca i majke i imala napada panike zbog toga, i sada traume. Jedan dan mamu nismo dugo mogli nigdje naći – i našli smo ju u šumi kako leži na tlu predozirana tabletama. Kada joj se malo popravilo stanje, završila je na psihijatriji. Nitko osim moje obitelji to ne zna i jako mi je teško šutjeti i ne dijeliti to s nekim, a u drugu ruku ne želim jer se bojim njihova pogleda na to. Također, jako sam anksiozna i bojim se da ću oboljeti i završit ina psihijatriji. Drugi moj najveći problem je stres koji ne mogu kontrolirati. Najobičnije me situacije jako uznemiruju, a često sam pod stresom i kada nema nikakve situacije… Javljaju mi se problemi kao što su nesanica, glavobolja i napadi panike. Ne znam kako bih to pobliže opisala, ali kao da mi mozak ne prestaje raditi, stalno razmišljam što bi bilo ako… i razmišljam o svim najgorim trenutcima koje sam proživjela, bili to trenutci prije dva dana ili dvije godine. I škola mi stvara veliki stres iako sam odlična učenica i nemam velikih problema sa školom. Npr. noću se probudim i razmišljam o tome da sam odgovorila pogrešno na neko pitanje iz testa. Eto, to su neki moji najčešći problemi s kojima se susrećem pa bih Vam bila veoma zahvalna kada biste mi odgovorili. Lijep pozdrav.
Odgovor
Žao mi je pročitati da si se u životu suočila s toliko teških situacija i da nemaš nikoga s kim to možeš podijeliti. Mislim da je jako važno što si ipak odlučila to napisati i time pokazala odvažnost i spremnost u traženju pomoći.
Situacije koje opisuješ spadaju u traumatske događaje, što znači da mijenjaju sliku svijeta i shvaćanja sebe te su praćene intenzivnim emocijama i reakcijama. Traume iz djetinjstva iznimno su snažna negativna iskustva koja mogu djelovati ometajuće i na kognitivni i na emocionalni razvoj. Kada djeca svjedoče pokušaju suicida vlastita roditelja, često dolazi do osjećaja krivnje, srama, usamljenosti i socijalne izolacije te posljedično i razvoja simptoma depresivnosti i/ili anksioznosti. Normalno da strahuješ da ćeš se razboljeti, ali izgovoriti to uistinu je hrabro i velik korak naprijed.
Škola je značajan izvor stresa velikom broju tvojih vršnjaka. Tebi sam uspjeh nije problematičan, ali su prisutna visoka očekivanja, što katkad zna dovesti do konstantnog nezadovoljstva jer nikad nije dovoljno dobro. Koliko si se puta pohvalila i bila sretna zbog uspjeha? Dok čitaš ove redove stani i razmisli što si sve do sada postigla. Mislim da imaš razloga biti ponosna na sebe.
Opisuješ prisutnost nametajućih, ponavljajućih negativnih misli. Takav način funkcioniranja nazivamo ruminiranje. Ruminacije mogu postati uobičajen način razmišljanja, odnosno mentalna navika koja smanjuje razinu konstruktivnog razmišljanja. Ruminacije se opisuju kao misli i ponašanja koji se fokusiraju na loše stvari, depresivne simptome, čime potiču i osnažuju negativne osjećaje. Kod tebe su prisutne i tjelesne manifestacije psihičke napetosti koju opisuješ, za što vjerujem da otežava svakodnevno funkcioniranje.
S obzirom na to da nemaš adekvatnu potporu i nakon svega što si prošla, smatram da bi trebala potražiti stručnu pomoć. Za početak se možeš obratiti školskom psihologu koji te može uputiti u dostupne oblike pomoći. Druga je opcija da se obratiš svom liječniku/liječnici koji ti može dati uputnicu za KBC Rijeka. Stručnjaci mentalnog zdravlja mogu se kontaktirati i u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo.
Sretno!
Tamara Milovanović, psihologinja
