Pismo
Teško stvaram prijateljstva. Inače sam introvert pa mi nije problem biti sama i uživam kada sam sama. Ali sad se osjećam usamljeno i htjela bih izlaziti i zabaviti se, samo što nemam s kim. Na faksu komuniciram s ljudima (većinom sam povučena), ali nije dovoljno da postanemo prijatelji ili da me pozovu van ili sl. Sa svakom osobom na faksu razmijenim nekoliko riječi, ali poslije, kad se svi druže, ne želim se pridružiti jer mislim da ću im smetati. Ne želim forsirati prijateljstvo, želim da se dogodi spontano, ali ništa se ne događa. Htjela bih se riješiti svoje povučenosti i opustiti se u društvu. Zbog osjećaja usamljenosti nemam motivacije za učenje jer me dosta to pogađa. Nekad ne mogu ni samu sebe shvatiti je nekad želim biti sama, a nekad se želim družiti.
Odgovor
Draga djevojko,
što je za tebe prijateljstvo? Kako ga ti vidiš? Ja osobno mislim da je prijateljstvo posljedica odnosa koji gradimo s odabranim ljudima. Zasnivamo ga na temeljima zajedništva – vrijednostima, životnim stavovima, interesima, hobijima… a kako ljudski život prolazi etapama od djetinjstva do starosti – tako i mi stječemo prijatelje koji dijele iste interese u trenutačnom razdoblju života.
Što misliš da je potrebno za prijateljstvo? Meni nekako pada na pamet iskrena zainteresiranost, otvorenost, predanost, povjerenje, fleksibilnost, reciprocitet u otvaranju… Misliš li da bi blizak odnos s jednom do dvije osobe zadovoljio tvoj društveni život? Ili smatraš da je brojnost prijatelja jamstvo da nećeš biti usamljena?
Lijepo je što imaš vrijeme za sebe i uživaš kada si sama. Ali je jednako tako lijepo i potrebno podijeliti s prijateljem ili prijateljicom svoj dan, popiti kavu, otići u kino… No osim što u odnosu slušamo druge i tu smo za njih, moramo biti spremni i dopustiti ljudima ulazak u naš svijet. Kako se osjećaš s ovom idejom? Imaš li tu vlastite zamisli kako bi to trebalo funkcionirati, gdje su granice i tko ih postavlja? Mogu li biti fleksibilne? Promjenjive?
Smatram da je za proces stvaranja bilo kakva odnosa potreban trud i zalaganjes obje strane. Zajedničkim druženjem, malim znakovima pažnje, iznenađenjem, inicijativom… odnos počinje teći. Nekako mislim da su sva naša preispitivanja, strahovi – jesam li to trebala reći? Hoćemo li se sutra čuti?, sve naše nesigurnosti i sumnje u sebe – jesam li bila naporna? Dosadna? Što će sada oni misliti o meni? svojevrsne kočnice i prepreke prijateljskom odnosu koji bi mogao neopterećeno teći i povezivati. No do toga treba doći.
U pismu kažeš da tvoja komunikacija s ljudima na fakultetu nije dovoljna da te pozovu van. Što bi to točno značilo? Kako se to mjeri u tvom razmišljanju? Postoji li još neki kriterij da bi te netko pozvao van? Možeš li ti nekoga pozvati na kavu, onako usput nakon predavanja? Ili možda u menzu pa da odete skupa na druženje? Bi li ti to predstavljalo nelagodu? Bi li se mogla nositi s razinom nelagode ako bi postojala?
Dodaješ još u pismu da se ne želiš pridružiti kolegama u druženju jer misliš da ćeš im smetati. Voljela bih nekako da budeš svjesna da su to tvoje misli, a one mogu i ne moraju odgovarati istini. Možda to tvoji kolege vide drukčije? Možda bi oni željeli da im se pridružiš? Ili ne bi imali ništa protiv. No odluka i krajnji potez je na tebi.
Ono za što uvijek vjerujem da oslobađa čovjeka jest istina. Tako bih ja u toj situaciji skupila hrabrosti (ili nešto drugo ako je potrebno) i rekla nešto kao: Kada vas vidim ovako na kavi, uvijek poželim s vama sjesti, ali ne znam zašto mislim da bi vam to smetalo?! Kako ti se to čini? Odgovara li istini?
Razmišljam još o jednoj stvari koja se često događa, a to je da se netko zbog nekog razloga sam isključi iz neke grupe i osjeća se usamljeno. Grupa jednostavno funkcionira po nekim svojim načelima i svatko se može uključiti ako osjeća bilo kakvu pripadnost. U tom slučaju grupa ne isključuje, ona je otvorena i prima one koji joj žele pristupiti. To je bila samo još jedna ideja, odnosno promišljanje o tome kako prijateljstvo „radi“?
I još za kraj, imaš li kakav hobi? Čime se voliš baviti kada si sama? Imaš li neku strast? Možda netko od tvojih kolega s fakulteta ima jednake interese. To je već dosta jako „ljepilo“ za početak jednoga mladog prijateljstva.
Promisli o svemu. Vjeruj da je sve moguće i nemoguće u isto vrijeme. Vjeruj da dnevno prolaziš kraj ljudi koji se osjećaju jednako kao i ti. Imaju jednaka pitanja, želje, strahove… mislim da je nekada sve što je potrebno jeste – progovoriti – prvi!
Sretno i hrabro dalje!
Ana Fabijan, psihologinja
