Pismo
Pozdrav,
imam problem vezan uz stres koji mi uzrokuje škola i ne znam kako ga se riješiti.
Pohađam gimnaziju i oduvijek sam prolazila kao odlična i vrlo dobra učenica, no nikada nisam bila od onih koji baš sve moraju znati i nikada ne smiju dobiti negativnu ocijenu.
Inače sam vrlo odgovorna osoba i svaki zadatak, npr. seminarski rad, napravim detaljnije i puno više truda ulažem nego moji vršnjaci (barem su takve reakcije profesora i ljudi koji me okružuju: obitelj, razred, prijatelji…).
Za sve se uvijek trudim maksimalno. Ali s druge strane imam jako malo samopouzdanja i mislim da nisam dovoljno dobra, a katkad i da sam loša, ili pak budem nezadovoljna i razočarana ocjenom, koja god ona bila. Zna mi se dogoditi da jako puno učim i dobijem trojku i onda budem tužna. Sve u svemu, moji rezultati me u uvijek rastužuju jer mislim da sam mogla bolje (a sama znam koliko sam puno vremena odvojila za učenje i krenula na vrijeme, koristila tehnike učenja i metode, učila aktivno).
Primjerice, ovaj mjesec sam bila bolesna i nije me bilo u školi dva tjedna. U istom tjednu morala sam pisati pet ispita, od kojih sam dva dobila dovoljan i jedan nedovoljan, ostala dva dobar. I to me je jako potreslo. Prvo sam bila jako nervozna pitajući se hoću li stići (ali često sam bolesna tako da mi organizacija nije bila problem), sve sam učila kako treba.
I nije problem što su mi se zaredale loše ocjene, nego moj abnormalni stres. Prije nego što sam pisala sve te ispite, tri noći nisam mogla zaspati zbog stresa. Osjećala sam se loše, a još gore nakon što sam vidjela ocjene. Sljedeći dan dobila sam jaku migrenu, zujalo mi je u glavi, osjećala sam napetost i kada učim i kada ne učim, samo sam plakala, bila razdražljiva, mislila da mi ništa ne ide, da sam glupa, da su drugi bolji od mene (to mi se često događa u takvim situacijama). Uz to puno plača, jadanja mami, razmišljanja zašto uopće učim ako dobivam loše ocjene, samo gubim vrijeme. A imam i autoimunu bolest hashimoto koja me zna jako iscrpiti jer imam simptom kroničnog umora. Što znači da nakon škole dođem doma i moram spavati sat do dva da dođem k sebi jer inače ne znam kako se zovem.
To mi također uzrokuje puno razmišljanja (kako drugi koji su zdravi i “normalni” mogu imati puno više vremena i aktivnosti popodne). Bavila sam se četiri godine veslanjem, ali s mojom bolesti nisam više mogla izdržati taj napor. Razmišljala sam što mi točno stvara pritisak u školi i zaključila da je to najviše prosjek ocjena na kraju godine. U smislu, moram imati četvorku da upišem dobar faks. I onda slijedi pitanje u kojem postajem nesigurna i preplave me loše emocije: što ako ne prođem s četiri?!
I sama znam da nije smak svijeta ako se to dogodi, ali ja se u tom trenutku osjećam kao da je sav moj trud pao u vodu i da se ono što sam ulagala nije vratilo u istoj mjeri.
Škola mi u zadnje vrijeme stvara golem stres i pritisak. Po prirodi se brzo istresiram, ali u ovakvoj mjeri nikada dosad.
Imam problem jer mislim da neću stići i da ću proći loše, strah me da neću uspjeti i da ću sama sebe razočarati… i to se odražava na svaki moj ispit jer ne percipiram ispit kao nešto rutinsko, što se pojavljuje iz tjedna u tjedan, već kao neku vrstu prepreke, i za svaki pojedinačno se stresiram.
Ne sjećam se ispita za koji nisam imala bar malo stresa. Da sam u stresu vide svi, od profesora, prijatelja, a na kraju najviše i roditelji koji me podržavaju i sami ne očekuju da sve bude pet. Taj stres se počeo izražavati tjelesno i mentalno i želim se toga riješiti ili barem ublažiti jer ovakvo stanje nije normalno ni dugoročno izdrživo.
Nadam se i vjerujem da ću dobiti povratan savjet.
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na spremnosti i hrabrosti da s nama podijeliš svoje iskustvo.
Iz tvojeg pisma saznajem da ti je važno ostvariti dobar uspjeh u školi kako bi mogla nastaviti daljnje željeno obrazovanje. Kada nam je nešto jako važno, očekivano se više trudimo jer želimo ostvariti što bolji uspjeh. I zato bih te pohvalila za trud i vrijeme koje ulažeš za izvršavanje školskih obveza. Bravo! Školske obveze, posebno ispitne situacije, vrlo često su glavni stresor u razvojnom razdoblju u kojem se ti nalaziš. Imaju u sebi dozu neizvjesnosti, što je plodno tlo za razvoj zabrinutosti. Nisi sama. Pretjeranu brigu o ishodu situacija u budućnosti, kao i propitivanje vlastitih kapaciteta za suočavanje s njima možemo smjestiti u anksiozne smetnje. Razumijem ako se osjećaš iscrpljeno jer anksioznost troši zalihe energije. Tvoj cilj da ublažiš pretjeranu brigu realan je cilj s obzirom na to da je anksioznost crta ličnosti bez koje ne možemo živjeti. Anksioznost nas čuva i štiti u situacijama stvarne prijetnje, npr. kada nepoznati pas trči prema nama javlja se strah i u tim situacijama tijelo se priprema za dvije opcije – borba i/ili bijeg. Problem kod anksioznosti jest taj što se često aktivira i kada samo mislimo da će se u budućnosti nešto negativno dogoditi. Znači, nema realne opasnosti, nego postoje naše ‘pretpostavke’ o tome što je sve moguće da se dogodi. To su one rečenice: „Što ako…?!“ Budući da je anksioznost dio ljudske prirode, važno je pronaći način kako je upoznati i kako se sprijateljiti s njom, a načina je mnogo.
Jedan je od načina obratiti pozornost na misli, tj. brige koje ti se javljaju razmatrajući vremenski okvir. Na primjer, kod misli: „Što ako ne prođem s četiri?“, kao prvi korak možeš se zapitati je li ta briga vezana za bližu (manje od tri mjeseca) ili daljnju budućnost (više od tri mjeseca). Nakon te informacije, možeš se zapitati: (a) je li ova misao pod mojom kontrolom? (b) čini li me ona produktivnom? (c) ako je pod mojom kontrolom, što u ovom trenutku mogu napraviti da se približim dugoročnom cilju, a to je ostvariti školski uspjeh s vrlo dobrim; (d) koji su moji kratkoročni ciljevi koji će me dovesti do ostvarenja toga dugoročnog cilja? (e) koju akciju mogu već danas napraviti da ostvarim kratkoročan cilj? Kratkoročne ciljeve možeš zapisivati na dnevnoj, tjednoj i/ili mjesečnoj razini. Zašto je važno postavljati kratkoročne ciljeve? Upravo oni vraćaju osjećaj kontrole, smanjuju osjećaj neizvjesnosti i pozivaju da što više živiš u sadašnjosti. Budućnost uključuje naše želje, planove, pretpostavke, a jedino u sadašnjem trenutku možemo provjeriti što je pod našom kontrolom, a što nije te ovisno o tome poduzeti akcije da bismo ih ostvarili.
Kod tebe primjećujem kvalitete kao što su savjesnost i odgovornost, što smatram potrebnim za obavljanje školskih obveza. Jesi li i ti svjesna tih kvaliteta? Koje još kvalitete imaš? Koje talente? Koje su tvoje jake strane koje cijene tvoji bliski prijatelji? Tko si sve ti, osim savjesna i odgovorna učenica?
Anksioznost često dovodi do osjećaja kao da ne možemo uhvatiti dah, a to se događa jer u intenzivnim i prijetećim situacijama dišemo plitko i brzo. U privitku ti šaljem vježbu u kojoj ćeš se upoznati s tehnikom pravilnog disanja koja umiruje fiziološki sustav „borbe i/ili bijega“. Ohrabrujem te da vježbu prakticiraš svakodnevno u približno isto vrijeme te da si odrediš doba dana, npr. prije odlaska na spavanje. S uvježbavanjem, ova vježba ti može poslužiti kao „prva pomoć“ u intenzivnijim situacijama.
Kada je baterija mobitela prazna ili kada primijetiš da će se uskoro isprazniti, što činiš? Pretpostavljam da je ideš napuniti. Ako svoje tijelo zamisliš kao bateriju, ono se tijekom dana troši. Zato te ohrabrujem da tijekom dana, u trenutku kada osjetiš gubitak energije, umor i iscrpljenost, provjeriš koliko je puna tvoja baterija. Ako procijeniš da je na postotku koji neće moći izdržati sve obveze, pitaj se što tada možeš učiniti da je kratko napuniš. Postupi na isti način kao kada hitro tražimo punjač od prijatelja ili kada tražimo utičnicu koja će nam omogućiti punjenje baterije mobitela. Općenito, kojim aktivnostima puniš svoju bateriju? Koji su tvoji hobiji, interesi i izvannastavne aktivnosti? Sjeti se kako je važno osloboditi vrijeme za učenje i ostvarivanje obrazovnih ciljeva te u isto vrijeme omogućiti tijelu odmor kako bi napunilo baterije za obavljanje školskih obveza koje su ti u ovom trenutku jako važne.
Draga moja, nadam se da sam ti uspjela odgovoriti na tvoja pitanja i u određenoj mjeri razumjeti izazove s kojima se trenutačno suočavaš.
Sara Jurdana, psihologinja