Pismo
Na poslu je dosta stresno, imam problema s novom upraviteljicom koja me tjera da dam otkaz jer sam “negativna” zato što želim riješiti probleme koji jesu, ne gledam sve kroz pozitivu i ne nosim “ružičaste naočale”. Prevelik opseg posla, a premalo ljudi…
Pod stresom sam jer i ja i muž radimo kao konji u ovoj državi, a jedva preživljavamo jer smo i podstanari, a ne možemo kupiti svoj stan ili bilo što si priuštiti. Imam kćer koja je napunila pet godina (da, rodila sam jako mlada i to isto sve utječe na moju psihu, ali to je priča za sebe) i nemam dovoljno vremena ni strpljenja za nju, tj. mislim da nisam dovoljno dobra mama, što me stalno kopka i izjeda iznutra.
Čekala sam šest godina da upišem vozački i sada kad sam ga upisala, kad sam izašla na ispit uhvatila me panika i koliko god sam učila, kao da nisam ništa pogledala i pala sam na teoriji prometa i prve pomoći. Ponovno sam se prijavila za ispit, ali je toliko stresa u mome životu da i kad stignem učiti, nemam volje od nekakvog straha.
Želim puno više u životu, ali stalno zapinjem. Prije sam bila jako ambiciozna, ali sad me je strah kako, što, gdje…
Moj je problem što nemam jedan problem već sam trenutačnou situaciji da tonem od problema. Na sve strane su, a stres, uf, ne znam odakle bih krenula pričati ili pisati…
Odgovor
Draga djevojko, ženo, majko,
čitam tvoje pismo i ono što na prvo čitanje vidim jest da si zbilja puno, puno napravila u ovo malo godina. Krenula bih nekako promišljati o tvojoj situaciji prateći tvoje zapisane misli.
Krenimo od radnog okruženja. Na žalost, naša je svakodnevica da posla ima za dvoje, troje ljudi, a da neki poslodavci mogu ili su odlučili na to radno mjesto zaposliti jednu osobu. Možeš li na to utjecati? To su okolnosti izvan nas koje su teško promjenjive i čini mi se da je pokušaj promjene rasipanje tvoje energije. Isto je i s nagomilanim problemima u nekoj radnoj sredini, koje ti procjenjuješ realno iz neke svoje perspektive kroz koju opažaš stvari. Recimo, da imaš svoju tvrtku kojom upravljaš i imaš viziju kako i što treba činiti i na koji način, i da ti jedna od zaposlenica iznese ideju kako bi se i što trebalo mijenjati da bi bilo bolje, bi li prihvatila ideju da netko drugi zna bolje? Bi li saslušala? Ima ljudi koji bi saslušali i promislili, no postoje i oni drugi, postoje ljudi koji su svadljivi, a postoje i oni pomirljivi. Tu nekako valja postupati oprezno, pametno, promišljeno i „hladne glave“ jer nam naglost može stvoriti dodatne teškoće. Nekako mislim da je klima, odnosno atmosfera u kojoj radiš i provodiš svoje vrijeme izrazito važna. Također, to je neko vrijeme u kojem stječeš radno iskustvo i sudjeluješ u ponuđenom dok ti se sviđa, dok možeš, dok ne odlučiš otići dalje, tražiti svoje mjesto negdje drugdje, gdje procjenjuješ da će ti biti bolje.
Spominješ da te gospođa tjera da daš otkaz. Mislim da te na to nitko ne može natjerati. Tu bi ti dobro došla pravna pomoć i savjetovanje kako se postaviti u takvoj situaciji. Znaš li da ovih dana, točnije 19. listopada u prostorijama SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, svi zainteresirani građani i građanke mogu primiti besplatnu pravnu pomoć? Ako si zainteresirana, prethodno nazovi 051211888 ili pošalji mail na pomoc@sos-rijeka.org i rezerviraj svoj termin.
Drugi izazov koji spominješ, a s kojim se nosiš jest majčinstvo. Razna pitanja koja se tada nameću mogu biti kako se snaći sa sve više obaveza, a ostati posvećen roditelj? Kako se nositi s vlastitim promjenama i odgovornosti koju nosi uloga roditelja? Kako izbalansirati životne obaveze? Kako razmišljati o svojoj ideji da nisi dovoljno dobra majka? Mislim da svaki roditelj ima pravo na neku dozu nesavršenstva. Jer, postoji li uopće savršen roditelj? Mislim da ne postoji. Ono što postoji jest roditelj sa svojom realnosti, koji se, razumijevanjem, trudi upoznati svoje biće i s njim ostvariti „životni“ odnos usklađen s okolnostima u kojima nastaje. Biti tu, prisutan, podržavajući, posvećen, bez obzira na vanjske okolnosti. To je zbilja mukotrpan posao koji valja izbalansirati s drugim ulogama žene – kao partnerice, kao radnice/zaposlenice, kao kućanice, kao prijateljice, kao kćeri… Puno je uloga u jednoj osobi koje valja sinkronizirati, što nije nimalo lako. O tome valja razgovarati, poslove podijeliti…
Kada spominješ autoškolu, tu bih dodala i ulogu učenice, pri čemu valja pronaći vrijeme i za usvajanje nekih novih znanja i vještina.
Imam dojam da si toliko puno iskusila za dob u kojoj jesi te da možda možeš probati posložiti prioritete i odlučiti što ti je važno i u ta polja usmjeravati svoju energiju, misli, vrijeme… Također, ako imaš koga u obitelji da ti priskoči u pomoć kako bi se rasteretila, odmorila, razbistrila misli… mislim da je to uistinu jako važno. Tada bi možda mogla odlučiti kojem se izazovu posvetiti, što možeš sama odlučiti, za što je potrebno vrijeme i strpljenje… tako bi možda mogla postići/doseći svoj neki unutarnji mir i stabilnost, kako bi, u situacijama „oluja“, ostala svoja, tiha, mudra, snažna i sigurna.
Ana Fabijan, psihologinja
