Pismo
Od kolovoza prošle godine, u razmaku od mjesec dana, dogodila su se tri smrtna slučaja u obitelji. Sve me jako pogodilo i nisam više kao i prije. Zadnji smrtni slučaj bio je djed mojeg dečka. Nakon sedam godina veze prvi sam put vidjela dečka da plače i to me dotuklo jer je bio jako povezan s djedom. Općenito sam jako osjetljiva osoba i o svemu previše razmišljam i stvaram nepotrebne scenarije u glavi, a nakon što se to dogodilo, već dva mjeseca skoro svaku noć prije spavanja plačem jer me strah vlastite smrti i smrti članova svoje obitelji. Znam da je smrt sastavni dio života, ali u ovako kratkom vremenu bilo je previše šoka za mene, i ne osjećam se isto kao prije, samo to nikome ne govorim nego trpim u sebi.
Zahvaljujem Vam na savjetu.
Odgovor
Draga djevojko,
gubici su neizbježan dio života i odnose se na različite stvari: gubitak posla, vlastita doma, prekid veze/braka, fizički gubitci (gubitak dijela tijela), gubitak potencijalnog iskustva (nemogućnost ostvarivanja roditeljstva ili nerealizirani planovi)…., a naravno smrt bliske osobe smatra se jednim od najtežih događaja u životu.
U vrlo kratko vrijeme doživjeli ste niz vlastitih gubitaka vezanih uz smrt i tuđi gubitak, a to je iznimno teško iskustvo za svakoga. Gubitci bole, jako bole i utječu na naše živote, na životne pretpostavke, a kako ste sami spomenuli i na očekivanja i strahove vezane uz budućnost. Najednom imate iskustvo kako je život krhak, kako prođe, kako drugi ljudi bivaju dodirnuti i ranjeni gubitkom i mnogo se toga čini nesigurnim, slabašnim, besmislenim.
Često se zapravo osjećamo bespomoćno pred gubitkom, i u odnosu prema sebi i u odnosu prema drugim ljudima; ne znamo što reći ili učiniti kada smo u kontaktu s osobom koja tuguje; ne znamo kako prebroditi svoju bol. Ta je boj jaka, ona traje i traje…
Iako postoji uvriježeno mišljenje u društvu da vrijeme liječi rane, nije to baš tako jednostavno. Nakon gubitka slijedi prirodan proces tugovanja, doživljavanja jakih i različitih osjećaja, opraštanja od osobe koje više nema, suočavanja s činjenicom da te osobe više nema u brojnim situacijama koje će se tek zbiti (poput važnih obiteljskih događanja u kojima ta osoba nedostaje). U tom procesu ljudima su potrebne različite stvari: neki vole biti u društvu i pričati o svojim osjećajima ili dijeliti uspomene na osobu koje nema, drugi se radije udalje od društva, povuku u osamu, tražeći način da se „odvoje“ od osobe i pronađu neki novi smisao. Tugovanje traje, obično dulje od onog što bismo htjeli i zahtijeva strpljenje. Skokovito je, pa se razdoblja poboljšanja izmjenjuju s razdobljima pogoršanja. Ono što se očekuje od tugovanja jest da dovede do prihvaćanja gubitka, do ponovnog uključivanja u normalan tijek života i mogućnosti da sjećanje na osobe kojih više nema ne bude samo bolno, već prožeto ugodom, zahvalnošću i srećom što su bili dio našeg života.
Za kraj bih se voljela kratko osvrnuti na neke Vaše riječi.
Strah od smrti evociran je doživljenim gubicima, ali i zamišljenim scenarijima koji vrtite u glavi, koji, neću reći da nisu mogući, ali su zapravo vrlo malo vjerojatni.
To što je Vaš dečko plakao izraz je tuge i povezanosti s djedom. Ljubav i tuga dvije su strane iste medalje. Možda vas njegova bol ne treba dotući, već to možete povezati s time koliko su se voljeli i koliko su značili jedno drugome.
Svi mi posjedujemo unutarnju snagu da prevladamo i najteže gubitke, pa tako i vaš dečko, a i Vi sami, naravno, poštujući vrijeme koje je potrebno da odtugujete. To što plačete dio je opisanog procesa i normalna je reakcija na gubitak. Teško mi je samo čuti da trpite u sebi jer možda biste si olakšali kada biste o tome počeli govoriti. Ako Vam je to preteško učiniti s Vama dragim ljudima, uvijek možete odabrati stručnu osobu za razgovor.
Iza bola kriju se duboki osjećaji povezanosti s onima koji više nisu s nama. Održite sjećanje na njih, na to kako su živjeli i koliko su Vam značili.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja