Pismo
Strah od neuspjeha, biti neprihvaćen. Ne znam kako se dati u socijalne interakcije, a da ne ispadnem bezobrazan ili bezosjećajan. Tražim ljubav i suosjećanje, a ne znam kako vratiti natrag, a da ne ispadne “fake” ili bezobrazno. Trebam iskrenu pomoć za razgovor.
Odgovor
Pozdrav,
i hvala ti na javljanju. Iako se ne poznajemo, mogu ti reći da sam ponosna na tebe jer si već napravio prvi korak – osvijestio si da se suočavaš s teškoćama te na vrijeme potražio pomoć. To mi svakako govori da si snažna osoba koja ima uvid u svoja emocionalna stanja te pritom imaš i hrabrost koja je potrebna da se suočiš sa svojim teškoćama.
Iz tvog upita vidim da si već jasno raspoznao što te muči, a to je strah od neuspjeha i strah od neprihvaćanja. Obje su teme izrazito važne za našu dobrobit, stoga ću ti u nastavku pokušati pružiti ne samo riječi utjehe već i savjete koji ti mogu pomoći da bolje razumiješ odakle ti strahovi potječu, kako se održavaju, kako utječu na tvoje ponašanje i kako se s njima možeš suočiti.
Strahovi, koje najčešće osvijestimo tek u odrasloj dobi (ili kasnoj adolescenciji) jesu strahovi koje smo razvijali odmalena jer su nas tako drugi u našoj okolini učili ili smo mi na određen način doživljavali stvari oko nas. Godinama nekako izlazimo na kraj s tim strahovima, držimo ih (nesvjesno) negdje po strani, dok oni uporno utječu na našu dobrobit. S vremenom nam to možda postane preopterećujuće pa primijetimo da smo negdje zapeli i da nam je potrebna pomoć. Nerijetko ne znamo ni odakle krenuti ni što je ono što nas zapravo muči, no vidim da si ti na tragu toga da razumiješ što se s tobom događa.
Ti naši strahovi mogu biti toliko duboko ukorijenjeni da odrede način na koji sebe doživljavamo, pa zauzmu mjesto u vjerovanjima koja imamo o sebi samima, o vlastitim sposobnostima i našem mjestu pod suncem. Vjerovanja koja imamo o sebi utječu na način kako razmišljamo, kako se osjećamo i, u konačnici, kako se ponašamo. Iako čvrsto vjerujemo u njih, ta su vjerovanja zapravo nastala kao posljedica različitih utjecaja tijekom odrastanja (okruženja u kojem smo odrasli, mišljenja drugih i sl.) te ne moraju biti točna. Negativna vjerovanja zapravo vrlo često i nisu točna. Svi mi imamo vrline i mane, ali u tom smo postojanju izbalansirani, i upravo kroz život radimo na tome da nađemo svoj balans. Rigidna negativna vjerovanja nam u tome ne pomažu, stoga ih je poželjno postupno mijenjati. Iako moram spomenuti da vjerovanja nije jednostavno mijenjati, postoji način kako to možemo učiniti. Mijenjanje naših vjerovanja iziskuje vrijeme i trud, a nerijetko je potrebna i stručna podrška. No dobra je vijest da možemo djelovati na različitim razinama svoga uma, stoga ti u nastavku donosim neke savjete kako sam možeš raditi na promjeni nekih obrazaca koji ti ne odgovaraju.
Ono što bih ti savjetovala jest da za početak pratiš što se s tobom događa. Kada se nađeš u nekoj situaciji (primjerice kada si s nekim u interakciji) i kada osjetiš nelagodu ili porast napetosti, pokušaj ostati s tom senzacijom neko vrijeme i vidjeti što se događa – kako se osjećaš (možeš li prepoznati koja je to emocija), primjećuješ li neku napetost ili drugu senzaciju u tijelu, te koja ti misao ili slika prolazi kroz glavu. Misli koje osobama mogu prolaziti kroz glavu kada se osjećaju nelagodno u nekoj socijalnoj situaciji jesu primjerice: „Osramotit ću se.“ „Sigurno sam joj dosadan.“ „Neću znati što reći.“ „Neće me nikada prihvatiti.“ Te se misli zovu negativne automatske misli i određuju ih upravo ona vjerovanja koja imamo o sebi, a koja sam ti prije opisala. Iako zvuče kao vrlo točne i precizne, to su zapravo samo misli, i kao takve ne moraju biti točne (sjeti se da ni vjerovanja koja imamo o sebi ne moraju biti točna).
Kada prepoznaš neku misao koja se često ponavlja, možeš pokušati dalje na njoj raditi. Pokušaj pronaći dokaze koji idu u prilog toj misli i dokaze koji ne idu u prilog toj misli. Pokušaj vidjeti pomaže li ti uopće takva misao u svakodnevnom funkcioniranju te postoji li možda kakav drugi način na koji možeš sagledati situaciju. Zatim osmisli neku drugu misao koja je neutralnija ili pozitivnija, a olakšava ti da se suočiš s nekom situacijom. Tu si novu misao možeš zapisati u mobitel i imati je pri ruci svaki put kad osjetiš porast nelagode u sličnoj situaciji. Da bi si bolje dočarao kako to izgleda, šaljem ti poveznicu na materijale koje su pripremile kolegice iz Psihološkog savjetovališta za studente gdje je primjerima objašnjen takav način razmišljanja: https://www.ssc.uniri.hr/files/negativne_automatske_misli(1).pdf
Svi mi zaslužujemo ljubav i suosjećanje, pa tako i ti. Vjerujem da, iako ti se možda u ovom trenutku tako ne čini, postoje ljudi oko tebe koji te vole i koji suosjećaju s tobom. Suosjećanje je motiv koji dolazi izvana, ali i iznutra. Kao što možemo primati suosjećanje od drugih, tako možemo primati suosjećanje i od samih sebe. Stoga ti u ovom kontekstu mogu savjetovati da pokušaš vježbati suosjećanje prema drugima i prema sebi. Za početak, možeš svaki dan kroz tjedan dana zapisati na komad papira, u neku bilježnicu ili u mobitel, tri dobre stvari koje si taj dan učinio za nekoga. To ne moraju biti neke velike geste, već nešto što je tebe (barem malo) ispunilo i osjećao si ponos. Na kraju tjedna pročitaj popis i pokušaj vidjeti koliko misliš da si bio ljubazan i suosjećajan s drugima, jesu li drugi to primijetili te što možeš učiniti drukčije idući tjedan da se osjećaš još ispunjenije. Sigurna sam da ćeš primijetiti puno situacija u kojima si bio suosjećajan s drugima, a da toga nisi bio ni svjestan.
Kada se osjetiš spremnim, u svoj dnevnik na kraju dana možeš dodati i novi popis. Pored tri dobre stvari koje si učinio, zapiši jednu lošu stvar (ili nešto čime nisi zadovoljan) koju si taj dan učinio. Kada si zapisao tu situaciju, pokušaj razmisliti koji su razlozi za takvo ponašanje te možeš li pronaći negdje mjesta da budeš suosjećajan prema sebi. Tako, umjesto da se okrivljuješ za neku situaciju, pokušaj se staviti u ulogu nekoga tko vježba kako biti nježniji prema sebi i pronaći neko suosjećajno objašnjenje za svoje ponašanje. S vremenom možeš i povećati broj svakodnevnih situacija na dvije, a u konačnici na tri. Na kraju tjedna, pročitaj napisano i pokušaj vidjeti je li ti taj drukčiji način razmišljanja koristio te što si naučio.
Nadam se da će ti ove vježbe biti od koristi. Ako ipak smatraš da ti je potrebna dodatna podrška, možeš se javiti u besplatno Studentsko savjetovalište na riječkom kampusu (https://www.ssc.uniri.hr/hr/psiholosko-savjetovaliste/kontakt-moj-upit-2.html).
Sretno i bit će sve OK!
Ana Đorić, psihologinja
