Pismo
U velikim sam problemima, strah me za moju budućnost koja se čini kao da za mene više ne postoji. Upisala sam gimnaziju, ne znam zašto. Prva tri razreda prošla sam s 4 jedva (3,6 i 3,8) i nikad zapravo nisam učila u školi, uvijek sam išla s onoliko koliko je u glavu ušlo, pa kud puklo da puklo. Sada u četvrtom razredu prva dva mjeseca nisam ništa radila jer sam prvi put imala “dečka” te sam se malo previše prepustila novom iskustvu, no kada je prekinuo sa mnom u studenome sve je krenulo nizbrdo. Prestala sam učiti skroz. Prestala sam slušati na satu, pisati bilješke… Sve. Zapustila sam i školu i sebe. Sad je već skoro 2. mjesec, matura se približava, a ja jedva da znam izračunati koliko je 2+2. Imam puno ispravaka, puno zaostataka, puno eseja i nadolazećih ispita (pismenih i usmenih) za koje jednostavno više nemam vremena – strah me da ću pasti razred. Užasno me je sram. Znam da generalno nisam glupa osoba, ali poprilično mi fali općeg znanja i kulture, a i ovog edukacijskog znanja koje sam imala priliku imati. Sada iskreno ne znam što da radim. I dalje mi je jedino na pameti taj dečko i stalno razmišljam kako sam to zeznula s njim jer sam mu se previše posvetila (što bi svima išlo na živce) i zbog toga zapustila školu do te mjere da iskreno ne vidim kako može ići nabolje. Ne želim pasti razred i ne želim pasti maturu, ali eto… stvarno sam propalitet.
Odgovor
Strah je emocija koja ima svoju svrhu. U prirodi može bića potaknuti na bijeg od opasnosti (problema), blokirati (kako bi se sakrili i samo čekali da prođe), ali i potaknuti bujicu energije za borbu. Strah je neugodan, ali njime nije nemoguće upravljati. Svatko od nas još je kao dijete iskusio osjećaj straha koji je onda ipak uspio držati pod kontrolom, ostaviti po strani i usuditi se napraviti najbolje što se u tom trenutku može. Željela bih da se na trenutak prisjetiš takva svog iskustva. Što tebi pada na pamet? Možda neki nastup pred publikom? Možda vožnja bicikle bez pomoćnih kotača ili onaj prvi izlazak sa simpatijom? Toga dana, tog trenutka, to je bila najvažnija briga i taj se strah mogao osjetiti pod kožom. Ali nekako – i ti si uspjela biti hrabra. Učenje u posljednjem razredu školovanja može biti slično, samo mnogo dulje iskustvo. Tvoj strah pokazuje da ti je stalo, a to je prvi uvjet za uspjeh!
Čitajući tvoje pismo prisjećam se mnogih učenika, nekih maturanata gimnazija, strukovnih škola, ali i učenika osnovnih škola, koji su mi opisivali ovaj osjećaj preplavljenosti obavezama, zabrinutosti za budućnost i velikih očekivanja. Većina tih mladih koja se obratila nekome za makar mali savjet ili instruktivnu pomoć, uspjela je ostvariti ono što se činilo nemoguće: proći razred iako se na polugodištu činilo da je pad siguran, proći maturu, proći s 3, 4 ili 5, proći taj teški predmet. Ono što im je bilo zajedničko jest to da im je bilo stalo, da su željeli proći, završiti, uspjeti.
Za maturante je vrijeme pripreme državnih ispita posebno stresno, a okolina im katkad i odmaže, ističući kako se radi o jako važnim ispitima koji će imati ozbiljne posljedice za budućnost. I uza sve znanje koje je prosječnim trudom moguće skupiti tijekom školovanja, rijetko bi tko ostao potpuno miran i bez i najmanje brige pri pomisli na te izazove. S druge strane, prolazak mature trebao bi zahtijevati upravo to: prosječan rad kroz sve četiri godine učenja za skoro sve srednjoškolske programe koji pripremaju učenike za daljnji studij. Opisala si kako je tvoj uspjeh do sada bio dobar ili vrlo dobar, nešto bolji od prosjeka mogućih prolaznih ocjena. Također, do sada si slušala gimnazijski program koji teme koje se pojavljuju na državnoj maturi obrađuje na najdetaljnijoj razini dostupnoj u našem obrazovnom sustavu. Nešto si sigurno upamtila i kada bi danas bila matura, neke zadatke bi i bez ponavljanja znala riješiti. Od onog ostalog, još mnogo stigneš naučiti!
Prepreka u dozivanju znanja, u rješavanju zadataka poput 2+2 u ovom trenutku može više biti u svladavanju straha, tuge zbog završene veze, srama ili drugih emocija koje te pritišću i ometaju. Matura se u tvom slučaju poklopila s nekim drugim važnim životnim događajima, a ako si i inače osoba koja se katkad teško nosi s neugodnim emocijama ili sa stresom, možda je tebi potrebno malo više podrške iz okoline da prevladaš ovu situaciju. Tko bi mogao pomoći da se strah umanji, da se ohrabriš i da počneš učiti? Tko je pomagao prije? Nekima pomažu razgovori s prijateljima ili obitelji, a neki se učenici obrate školskom pedagogu ili psihologu. Meni se sviđa što si prepoznala da imaš sposobnosti i da bi ti u uspjehu mogla pomoći neka edukacijska znanja ili znanja o učenju. Ovo može biti prilika da naučiš KAKO učiti. Laboratorij za učenje Udruge UZOR (https://www.facebook.com/udrugauzor) mjesto je na kojemu s mladima svih razreda radimo upravo to – učimo kako učiti i u kraće vrijeme svladati školske zadatke. Tu se možeš obratiti i za savjetovanje vezano uz problem o kojemu pišeš.
I druga mjesta i savjetovališta za mlade dostupna su u Rijeci (npr. http://www.zzjzpgz.hr/index.php?show=psiholosko ), a sličnu uslugu studentima nudi Sveučilišni savjetovališni centar, što samo govori o tome da je ovo problem za koji postoje rješenja i da je katkad lakše kada s nekim podijelimo posao.
Katarina Banov, dipl. psihologinja
