Pismo
Imam problem koji šteti i meni i drugima, ne mogu se kontrolirati. Nikad nisam mogla razgovarati s roditeljima niti sam se ikad osjećala sigurno da s nekom podijelim svoje probleme, uvijek držim sve i u sebi i činim još gore. Imam ispade bijesa u kojima se ne mogu kontrolirati… Danas sam imala ispad i nesvjesno sam slomila novi mobitel nakon čega sam plakala u sobi. Otac mi je teško bolestan i zbog moga plakanja odjednom nije mogao disati i završio je na hitnoj. Imam ovaj problem otkad znam za sebe i sve je gori i gori. Često razmišljam o samoozljeđivanju ili čak smrti. Mislim da sam svima prepreka i da me nitko ne voli…
Odgovor
Draga djevojko,
koliko razumijem iz tvojeg pisma, trenutačno se suočavaš s više različitih, a povezanih problema. Jedan od problema čine tvoji ispadi bijesa, a oni onda utječu na probleme u odnosima s drugima. Pitanje je što uopće uzrokuje takvu količinu bijesa u tebi? Imati teško bolesnog oca sigurno nije lako, bolest u obitelji često uzrokuje stres, brigu, zabrinutosti, tugu, bespomoćnost, pa i bijes. I, onda, kad to stavimo u širu perspektivu, sve se čini nekako povezanim.
Ljutnja je važan dio našeg emocionalnog života, ali ona često ima lošu reputaciju jer ponašanja koja ljutnja nekad uzrokuje, kao što je vikanje, svađanje, lupanje, razbijanje, mogu biti destruktivna, pa i zastrašujuća. To što si bijesna ne znači da nešto nije u redu s tobom, to samo znači da bi bilo dobro pronaći način da se lakše nosiš s tim osjećajima.
Ne zaboravimo tvoje godine. Adolescenti rastu i mijenjaju se, hormoni koji pokreću pubertet mogu imati velik utjecaj na raspoloženje. Kada ti se čini da pretjerano reagiraš, važno je zapamtiti da su mladi tvoje dobi naprosto iz bioloških razloga manje sposobni upravljati ˝velikim˝ osjećajima, poput ljutnje, od odraslih.
Bijes je osjećaj koji nam, kao i svaki drugi osjećaj, nešto želi poručiti! Kao što sam već rekla, cilj ne bi trebao biti nikad ne osjetiti ljutnju ili bijes, već naći način da ga izraziš na sigurniji, manje štetan način. To može biti vikanje u jastuk, zapisivanje misli na papir koji možeš poderati, vježbanje tehnika disanja koje mogu pomoći da se prije smiriš, brojanje do 10 prije nego učiniš nešto impulzivno…
Osjećaji koji uzrokuju tvoje ispade bijesa stvarni su i bolni. I sama povezuješ nemogućnost kontrole s nemogućnošću da s nekim podijeliš što te muči i kako se zaista osjećaš. Kažeš, to čini stvari još gorima. Razgovor je svakako jedan od najefikasnijih načina da se suočimo i nosimo s neugodnim emocijama koje nas nekad muče. Lako ostajemo u uvjerenju da nikoga za nas nije briga ako se povučemo i ne usudimo se podijeliti svoje probleme, u izolaciji ne možemo dobiti podršku ni ljubav. Ljudi se najčešće povlače iz potrebe da se zaštite od mogućeg iskustva odbacivanja, nerazumijevanja na koje mogu naići, no vidiš i sama da zapravo ponašanje koje bi trebalo služiti samozaštiti uzrokuje osjećaj usamljenosti i frustracije, dovodi čak do ideja o samoranjavanju i smrti. Moje iskustvo kaže mi da takve misli dolaze iz nemogućnosti da se izdrži bol, usamljenost, preplavljujuća tuga…
Takve je osjećaje zaista teško izdržati u samoći. Možda bi u razgovoru s roditeljima saznala kako tatin odlazak na hitnu nema veze s tvojim ponašanjem, već se, nažalost, to događa zbog prirode njegove bolesti? Ideja da tvoje reakcije mogu ugroziti zdravlje tvoga tate zaista je uznemirujuća, a velika je šansa da to nije istina.
Iz bezbroj razloga katkad se lakše povjeravamo nekome tko nam nije jako blizak; odlazak na razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom svakako može biti dobra ideja. Nadam se da te je možda ovo iskustvo dijeljenja svojih misli i osjećaja ohrabrilo da napraviš i sljedeći korak ka tome da s nekim ipak podijeliš svoje misli i teškoće. Na ovom linku pronaći ćeš mjesta na kojima možeš dobiti pomoć:https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
