Starija, ali ne odrasla

ODRASLOST U NASTAJANJU

U dvadesetima si? Na trenutke si pun/a optimizma i nade za budućnost, a već sekundu poslije sumnjaš u svoje sposobnosti, odnose i odluke.

Dok slušaš prijatelja/icu kako ti govori o svome petogodišnjem životnom planu ili na društvenim mrežama pratiš objave o zarukama ljudi iz osnovne škole, pitaš se kasniš li u tim naizgled jednostavnim životnim zadacima. Osjećaš se izgubljeno, prestrašeno, ne znaš kuda ideš, ni što dalje.

I’m so embarassed, I’m not a real person yet

You seem older… a lot older. But less, like, a grown up. It’s weird –  rečenica je upućena Frances Ha, junakinji istoimenog filma, koja ukazuje na diskrepanciju između očekivane i stvarne zrelosti. Frances više nije dijete, ali nije još ni odrasla osoba u punom smislu te riječi (iako u dvadesetima zakonski to već jesmo). Ona istodobno ostaje bez partnera, udaljava se od najbolje prijateljice, nema stalan posao i ne zna gdje će sutra spavati.

Frances se zapravo nalazi u fazi života između adolescencije i odrasle dobi, koja se naziva odraslost u nastajanju (engl. emerging adulthood). Riječ je o relativno novom pojmu koji je nastao zbog nekih suvremenih društvenih fenomena, a to su produljenje trajanja obrazovanja, kasniji pronalazak posla, odgađanje stupanja u brak, preseljenja i osamostaljivanja. U fazi odraslosti u nastajanju istražujemo vlastiti identitet, izrazito smo usredotočeni na samu/samog sebe, naša životna struktura još je krhka, odnosi su nam nestabilni, budućnost neizvjesna. Gorući egzistencijalni zadaci kao što su završetak obrazovanja, pronalaženje posla, stvaranje karijere, ostvarivanje financijske stabilnosti, rješavanje stambenog pitanja, odvajanje od primarnih skrbnika te uspostavljanje dugoročnih prijateljskih i romantičnih odnosa, tek su pred nama. Zbog količine razvojnih promjena ta se faza, uz djetinjstvo, smatra najizazovnijom. Pomalo zastrašujuće, zar ne?

Nalazimo se između imperativa odrastanja (npr. započinjanje karijere, pronalazak stalnog partnera) te osjećaja nedovoljne zrelosti i još nedovoljno razvijenih kompetencija za život koji žive odrasle osobe (npr. financijska ovisnost o primarnim skrbnicima).

Molim za razumijevanje, u krizi sam dvadesetih

I’m not messy, I’m busy, izjava je kojom Frances opravdava neurednost svojega stambenog prostora, ali na neki način i kaos u svojoj glavi. Predstojeći veliki životni zadaci čine nas pomalo kaotičnima pa su nam one manje, svakodnevne životne obveze dvostruko teže. Osim toga, izazivaju u nama snažne (negativne) emocije i nestabilnost. Najčešće su to ljutnja, zabrinutost, usamljenost, bespomoćnost, bezvrijednost, tuga, pa i očaj. Kognitivne strukture, između ostalog i prefrontalni korteks zadužen za regulaciju emocija, organizaciju, planiranje i donošenje odluka, još su u nastajanju, kao i naša odraslost.

Sve te turbulencije i neizvjesnost u vezi s budućnosti, često dovode do tzv. krize dvadesetih (engl. quarter life crisis). Prepoznat ćeš je po osjećaju sniženog zadovoljstva vlastitim životom, ali zato povećanog doživljaja stresa i osjećaja anksioznosti i depresivnosti. Dobro je što je kriza dvadesetih godina ipak samo proces koji, kao i svaki drugi, ima svoj kraj.

Izlaz iz zone ugode

Frances se u početku bojala promijeniti status quo kako ne bi razočarala sebe i ljude oko sebe, a i poznatost i sigurnost pružale su joj utjehu. No konačno je ipak shvatila da će patnja koju osjeća nestati jedino ako izađe iz svoje zone ugode, poznatije kao zona komfora. 

Ne moram reći da bez izlaska iz zone ugode ne možemo postati osoba kakva možemo i želimo biti. Kako to učiniti?

Postupno se suoči s onime što te plaši – pozovi van osobu koja ti se sviđa, prihvati ponudu za posao, otputuj u zemlju u kojoj nisi bio/la i čiji jezik ne znaš, kreni u razgledavanje stanova, prihvati tu priliku kojoj misliš da nisi dorastao/la – i vidi što će se dogoditi.

Sve ovo kroza što prolaziš, iako se događa gotovo svima, nije lako. Danas, u digitalnom vremenu, naročito se teško oduprijeti socijalnoj usporedbi te većini ljudi ona može biti dodatan izvor nezadovoljstva. Neki ljudi se s burnim promjenama nose lakše, a neki teže, te se zbog toga nema smisla uspoređivati s njima – oni jednostavno nisu ti i ti nisi oni. Zato se uvijek trebamo podsjećati da svaka osoba ima svoj životni put koji se odvija svojim tempom. I uvijek imaj suosjećanja prema samom/oj sebi (i drugima, naravno).