Pismo

Imala sam nedavnu smrt u obitelji. Ne znam kako se nositi s tim, pogoršalo mi je već postojeću anksioznost i jako sam osjetljiva. Nastojim se zaokupiti poslom, fakultetom i hobijima da ne mislim o tome. Ima li neki zdrav način za nošenje s gubitkom? Hvala Vam.

Odgovor

Hvala na tvojem upitu.

Doživjeti smrt člana u obitelji teško je iskustvo. U životu prije ili poslije doživimo to iskustvo. Ne znam je li ti to prvo takvo iskustvo, no u trenutačnoj životnoj/ razvojnoj fazi u kojoj jesi smrt člana obitelji poprilično te pogodila čim si nam poslala pitanje.

Za početak želim ti malo objasniti neke stvari u vezi s procesom žalovanja s teoretske strane, a poslije ću se osvrnuti i na osobniju stranu.

Dakle, postoji pet faza žalovanja (poricanje, ljutnja, pregovaranje, tuga i prihvaćanje), no nije nužno da se odvijaju upravo tim redoslijedom. Može se dogoditi i da neke faze traju dulje, a neke kraće, neke doživljavamo intenzivnije, neke manje intenzivno. U nekim se fazama netko može zadržati dulje („zaglaviti“), a neke netko pokuša čak i preskočiti (to nije dobro), tako da možemo reći da je proces žalovanja prilično individualan. Ovisi o našim karakteristikama ličnosti, okruženju u kojem smo odrastali, odnosno o mentalitetu/kulturi kojem pripadamo.

Prvu fazu (poricanje) karakterizira negacija da se taj gubitak uopće dogodio. Negacija govori o načinu na koji se informacija o gubitku procesira, odnosno, bolje rečeno, odbija procesirati. To je obrambeni mehanizam protiv boli koji najčešće traje kratko, no zna se dogoditi i da ljudi zapnu u ovoj fazi.

Druga je faza ljutnja. Čovjek se pita zašto se to uopće njemu događa i tko je kriv. Tada se često osjećaji bijesa (pogrešno) usmjeravanju na okolinu (npr. liječnike ili obitelj) ili pak na same sebe.

Treća je faza tzv. pregovaranje ili pogodba. Nju karakterizira želja da se smrt pojedinca (kad je već sigurno da slijedi) nekako odgodi, odnosno da se bilo što učini da se situacija promijeni.

Četvrta je faza tuga tijekom koje čovjek počinje razumijevati da je ta smrt sasvim izvjesna, da je ona realitet. Prisutni su osjećaji tuge i nekad depresije. Ljudi se povuku u sebe, utihnu, osjećaju pomalo nesigurni i ranjivi, žaluju, plaču, procesiraju gubitak. Svi su ti osjećaji normalni i zapravo poželjni u tom procesu. Govorimo da je čovjek tada na početku prihvaćanja situacije.

Peta je faza prihvaćanje. I sama riječ govori o čemu je ovdje riječ. Prihvaća se neizbježnost situacije, prihvaća se realitet, taj je realitet težak i njega se ne može promijeniti. U ovoj se fazi čovjek miri sa situacijom. U tom procesu mirenja s realitetom može napraviti i koračić u prihvaćanju svoje vlastite smrtnosti.

Promotri malo ovih pet opisanih faza te pogledaj jesi li se prepoznala u nekoj od njih, jesi li možda neke preskočila ili se u nekoj dugo zadržavaš.

Kažu da bismo došli do faze prihvaćanja trebaju proći četiri godišnja doba. Intenzitet žaljenja ovisi o tome koji član obitelji nam je umro te koliko smo bili bliski s tom osobom.

Na kraju, sugerirala bih ti da se posvetiš svojoj emociji tuge, nemoj ju potiskivati. Žaluj. Osjećaj. I, ako možeš, popričaj s nekim o tome kako se osjećaš.

Bojana Smokvina Jokić, psihologinja

Podijeli s prijateljima
Share on whatsapp
Share on email
Share on facebook
Share on twitter

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content