Pismo
Smatram da nisam dovoljno vrijedna i da ne uspijevam niti u jednom području. Mislim da imam velikih problema jer učestalo plačem zbog sitnica koje me uzrujaju. Strah me otvoriti se ikome jer mislim da se nikome ne da raditi na meni osim mene same. Također mislim da će to biti “nemoj pričati gluposti” i slični komentari. Sa svojih 18 godina dosta sam djetinjasta i ne volim ozbiljne razgovore iako me neki prisiljavaju na to. Lijena sam i roditelji mi sve daju na pladnju. Pod prilično sam velikim stresom i zato što idem u dvije škole, a ni u jednoj nisam uspješna. Iako roditelji nikad nisu vršili pritisak na mene, imam osjećaj da im svojim ocjenama moram vratiti sve što čine za mene. Katkad mi dođe misao: što kad me ne bi bilo sutra, bih li ikome nedostajala, ali nemam suicidalnih misli.
Odgovor
Imam za tebe nekoliko dobrih vijesti i ne znam od koje krenuti! Prvo ti želim reći da si vrlo hrabro i zrelo poduzela prvi korak čim si nam, evo, opisala svoj problem u želji za pronalaskom rješenja koje bi, u konačnici, poboljšalo tvoju kvalitetu života i riješilo nedoumice.
Svatko od nas ima sliku o sebi. Ta slika proizlazi iz naših iskustava, odnosa koje razvijamo s prijateljima, roditeljima, nastavnicima, kolegama ili iz pogleda u ogledalo ili možda (nadam se da ne, broja lajkova profilne fotografije). Slika nas samih cijeloga života se stvara, mijenja i nadograđuje. Možemo reći da je ona odraz vrijednosti koje pridajemo svojim osobinama.
No slika koju mi imamo o sebi ne mora biti, i nije, jednaka onoj koju drugi imaju o nama. Kada bi pitala svoju najbolju prijateljicu ili prijatelja što misli o tebi, što bi ti odgovorila/o? Možeš i provjeriti, svakako, ukaže li ti se prilika!
Strah od otvaranja, koji spominješ, također ima svoju funkciju. Možda te štiti od emocionalnog povređivanja jer kada drugima povjeriš svoje strahove, postaneš ranjiva. Neki ljudi se brzo i svima otvaraju, drugi su zatvoreni i začahureni u svojim mislima i nikome ne daju blizu. Možda se prepoznaješ u jednom od ovih opisa?! Misliš li da bi se i tvoji roditelji prepoznali?!
Nitko ne voli biti povrijeđen, bez obzira na to koliko godina imao… Što zapravo želim reći? Želim reći da mnogo radosti u životu možemo propustiti jer strahujemo i mislimo da netko nešto misli iako ga nikada nismo pitali. A to može biti tako jednostavno! Nemaš li ništa protiv, evo nekoliko pitanja za tvoj eksperiment, naravno, samo ako želiš. Mama/tata, nešto bih ti važno rekla, za mene nije glupost, imaš li vremena poslušati? Mama/tata, jesi li ti, kada si bila mojih godina, sve svoje probleme držala u sebi? Mama/tata, misliš li ti da sam ja djetinjasta? Mama/tata, misliš li ti da sam ja lijena? Mama/tata kakve ocjene očekuješ od mene?
Kada kažeš da nisi dovoljno vrijedna i da si lijena, a istodobno kažeš da pohađaš dvije škole, u mojim očima ti si dosta angažirana i vrijedna. Možda i jesi lijena, pitanje je za što? Možda si lijena za spremiti suđe ili otići u dućan?! No koja osamnaestogodišnjakinja s guštom radi takve stvari!?
Znaš da je adolescencija burno razdoblje, a karakterizira ju upravo promjena raspoloženja i emocionalna preosjetljivost – male stvari mogu te razveseliti, ali i rastužiti i rasplakati. Navodiš da učestalo plačeš. Je li to nešto novo za tebe? Što plačem pokušavaš iskomunicirati? Razmisli, možda ti plač pomaže u boljem razumijevanju sebe, pokazuje ti kojim smjerom dalje.
Iako plač nije lijepo iskustvo i ne može promijeniti situaciju u kojoj se nalazimo, ne bismo ga trebali potiskivati jer time ignoriramo stanje da nam je u tom trenutku teško. Plakanje rasterećuje, bistri glavu, opušta napetost te, osim što ima katarzični učinak, može ti dati potpuno novu perspektivu i donijeti mir. Kako se osjećaš nakon plakanja? Kao da te je netko zagrlio, utješio?
Ima puno pitanja koja bih ti željela postaviti. Razmisli o njima. Što te veseli, raduje i ispunjava? Je li ti naporno pohađati dvije škole? Je li to bila tvoja želja? Jesi li se predomislila? Što za tebe znači biti uspješna!? U kojem bi području najviše željela uspjeti? Jesi li razgovarala o tome s roditeljima? Imaš li još nekoga kome se možeš povjeriti? Bi li te iznenadilo da znaš da se većina tvojih vršnjaka osjeća kao i ti, ali da zbog jednakih razloga šute o tome? Misliš li da si samokritična prema sebi?
Možda je prilika da ovo blagdansko vrijeme iskoristiš za obiteljsko povezivanje. Bi li ti se svidjelo da osmisliš neku zajedničku aktivnost kroz koju biste se mogli povezati i onda u tom ozračju i podijeliti nešto o sebi?
Sretno u novim izazovima,
Ana Fabijan, dipl. psihologinja
