Pismo
Škola i obiteljski problemi.
Odgovor
Draga djevojko,
drago mi je što si napravila prvi korak i donijela odluku poslati nam ovaj upit. Budući da si sasvim kratko navela da te muči škola i obiteljski problemi, pokušat ću odgovoriti na to kroz neka svoja promišljanja i ideje te zabilježiti vlastiti tijek misli unutarnjeg monologa. Ako, nakon pročitanog, budeš za sebe procijenila da ti odgovor nije pomogao, javi se slobodno opširnijim opisom problema i možda malo konkretnijim pitanjima na koja se onda mogu probati osvrnuti.
Krenimo od mjesta gdje je sve počelo, a to je obitelj. Što za tebe znači obitelj? Kakvo je to mjesto? Tko sve može činiti „obitelj“? Što ti obitelj pruža? Treba li biti podržavajuća? Na sva ova pitanja možemo tražiti odgovore, no svatko od nas imat će neku drugu ideju obitelji, s obzirom na iskustvo koje ima i na potrebe koje valja zadovoljiti. Možda ćemo se složiti da je obitelj prva pripadajuća „grupa“, odnosno zajednica, u kojoj stječemo socijalna, edukacijska, emocionalna i sva zamisliva i nezamisliva iskustva iz kojih učimo o svijetu, o odnosima, o načinu komunikacije, o rješavanju problema, o ljubavi, podršci, sigurnosti, zaštićenosti, samostalnosti, o poštovanju, toleranciji, uvažavanju, vrijednostima, hrabrosti…
Svaki član obitelji ima svoje želje i vizije, svoje potrebe i očekivanja, tako da katkad može zbilja biti izazovno sve to objediniti i povezati, odnosno odgovoriti na potrebe svakoga njezina člana, a da odnosi ostanu izbalansirani i harmonični te da obiteljska dinamika ostane onakvom na kakvu smo naviknuli. Nisam sigurna je li to ono što želimo ili ono što nam je potrebno da bismo svoje potencijale pretvorili u resurse… no, moguće je! Uz puno truda, razumijevanja, prilagodbe, preuzimanja odgovornosti, pregovaranja i uz dobar miks prije navedenih karakteristika.
No treba li nam uvijek biti ugodno? Treba li uvijek sve ići glatko? Što činimo kada u sebi prepoznamo osjećaj nelagode? Katkad takav osjećaj zna biti dovoljan motivator za izbjegavanje situacije u kojoj mislimo da će se javiti kod nas ili naših sugovornika. Može biti kočnica prema iskrenoj komunikaciji. Izbjegavat ćemo reći drugoj osobi kako se stvarno osjećamo ili što mislimo jer nas je strah nelagode. No ako smatramo da je nelagoda sastavni dio procesa stvaranja dubljeg odnosa te da se s drugima povezujemo i kroz vlastitu ranjivost, u tom ćemo trenutku prigrliti osjećaj nelagode i ostati s njim neko vrijeme znajući da na taj način ostajemo autonomni, a rastemo.
Evo slikovitog primjera. Zamisli da si orhideja, prekrasan, ali osjetljiv cvijet. Cvijet koji treba puno vlage i traži zalijevanje na njemu svojstven način. Orhideja želi biti u vodi i napiti se, a onda se ocijediti i krenuti dalje. Voli prskanje po listovima, vlagu u zraku, svjetlost, ali ne i izravnu izloženost suncu… Sve to trebamo znati želimo li joj se i dalje diviti. Neki ljudi, stručnjaci za orhideje, sve su to istražili i napisali nam u uputama koje dobivamo kada kupujemo biljku. I dobro da jesu!
A što je s nama ljudima? Kažemo li mi drugima što nam treba, što nam godi, što volimo? Dobiju li oni upute za stvaranje odnosa s nama?
Znaju li tvoji ukućani, prijatelji i drugi bliski ljudi što tebi odgovara? Što voliš? Što te motivira da ideš naprijed, da budeš hrabra, nježna i nepobjediva na neki svoj način? Znaju li tko si, kakva si? Možeš li biti ono što jesi? Možeš li im sve to reći?
Imam puno pitanja i nekako mislim da bi se sada i ovdje zaustavila. Sve prije navedeno može se promatrati i u kontekstu obrazovnog sustava, odnosno škole, odnosno stvaranja vršnjačkih odnosa za koje smatram da su danas iznimno zahtjevni i puni izazova s kojima se valja nositi. Tu te pozivam, ako želiš, da postaviš konkretna pitanja ili opišeš situaciju i događaje koje te muče pa se u idućem odgovoru možemo pozabaviti tom tematikom. Do tada, budi pažljiva i blaga prema sebi!
Ana Fabijan, psihologinja
