Pismo
Prije nego što počnem, trebam objasniti situaciju. Mama mi ima Parkinsonovu bolest šest godina, ne sjećam se kada sam zadnji put vodio pravi razgovor s njom. Brat studira u Engleskoj. I tata radi jako puno, razgovaram s njim puno, ali je često loše volje ili spava nakon posla pa nema vremena… Svaki dan mama pada barem tri puta. Čim dođem doma, zahtijeva trideset stvari. Ne pita kako je bilo u školi ni bilo što drugo. Tijekom dana trebam raditi barem tristo stvari za mamu. Stalno nešto radim za nju, nemam uopće vremena za sebe, jedino da napravim zadaću. Kada mama govori, uvijek je moram pitati da ponovi to što govori sto puta. Ide mi na živce pa se naljutim. Nikada nisam lupio mamu ili napravio bilo što da je ozlijedim, ali sve mi ide na živce i nakon što mi nešto ponovi dvadeset puta, počnem se derati jer ništa od toga ne kužim. Odem u sobu nakon što obavim ono što mama treba, i lupam po vratima. Udaram ih najjače što mogu. Zadnjih mjesec dana uopće ne spavam dobro i uvijek sam loše volje. Ništa mi se ne da, idem u školu, poslije ostajem u sobi, nemam baš ni puno prijatelja. Sada sam počeo prvi srednje i ne razgovaram više s prijateljima iz osnovne. Nadam se da ćete mi odgovoriti uskoro.
Odgovor
Iz tvog upita primjećujem da u zadnje vrijeme imaš češću potrebu povući se iz društva, opisuješ pomanjkanje energije za neke aktivnosti koje bi ti možda mogle povećati osjećaj zadovoljstva i opisuješ češće iskaljivanje ljutnje prema drugim objektima (tj. vratima). Čini mi se da kao da uzrok svojih smetnji pripisuješ nedostatku kontakta s mamom, tatom i bratom.
Povećana količina zahtjeva koju možemo imati kada skrbimo o nekome tko je bolestan može u nama probuditi osjećaje ljutnje, tuge, frustriranosti… Svi ti osjećaji su posve očekivani, a njihov intenzitet može ovisiti o drugim vanjskim okolnostima, poput našeg raspoloženja, drugih situacija koje su se dogodile toga dana… Intenzivnu skrb o nekoj osobi možemo doživjeti i kao osobni gubitak. Riječ gubitak češće čujemo kada nekoga „izgubimo“ ili kada ostanemo bez novaca, no osjećaj gubitka možemo osjetiti i onda kada se brinemo o nekome za koga očekujemo da bi se trebao brinuti o nama. U tom slučaju riječ je o gubitku ideje. Želimo da se ta druga osoba brine o nama, da nas čuje, da nas podrži, no zbog realnih nedostataka, ta osoba nije u stanju to učiniti. U tom razdoblju žalovanja nerijetko se javljaju razne emocije poput tuge, ljutnje, osjećaja da nas okolina ne razumije, a može se pojaviti i potreba za povlačenjem iz društva i potreba da nešto učinimo drukčije. Možeš li imenovati emociju koju često osjećaš? Osjećaš li većinom tugu ili ljutnju? Ili neku drugu emociju? Da bih ti olakšala imenovanje osjećaja, slobodno pogledaj sljedeći popis i pokušaj procijeniti na skali od 0 do 10 koliko je svaka emocija trenutačno prisutna.
Tuga 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Ljutnja 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Radost 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Zadovoljstvo 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Gađenje 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Krivnja 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Frustracija 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Napetost 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Strah 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Uzbuđenje 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Mir 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Koja ti je emocija najviše izražena?
Svaka emocija ima svoju ulogu i šalje nam važnu poruku. Primjerice, ljuti smo kada osjećamo da je netko povrijedio neko naše pravilo ili neki naš stav (osobnu vrijednost). Tuga je osjećaj koji se javlja kada smatramo da smo nešto izgubili što nam je bilo važno, dragocjeno, blisko. Sreća je pozitivna emocija koju osjećamo kada nešto dobijemo što nam je drago. Svaka emocija ima svoju važnu priču pa je poželjno da se tijekom dana češće ispitamo kako se osjećamo i tu svoju emociju podijelimo s nekim kome vjerujemo i s kim se osjećamo ugodno u razgovoru. Mi, ljudi, emocionalna smo bića i u redu je osjećati bilo koju emociju u raznim trenucima. Važno je da naučimo što nam emocije govore i da ih tijekom vremena naučimo pravilno izraziti.
U razdoblju adolescencije (koje započinje između 11. i 13. godine i traje do sredine dvadesetih) važno nam je da u svojoj bliskoj okolini imamo osobe s kojima se osjećamo sigurno podijeliti svoje brige i druge osjećaje. Ta bliska okolina najčešće su članovi obitelji. Oni su uglavnom prve osobe kojima se želimo obratiti i od kojih tražimo podršku, a katkad i konkretne savjete kako bismo uspješno riješili neki problem. Katkad i ne tražimo od tih osoba da nam baš riješe problem, bude dovoljno da nas samo poslušaju (jer katkad ni ti odrasli ne znaju koji je najbolji način da se problem riješi).
Istaknuo si da puno razgovaraš s tatom, no s druge strane on puno radi i često bude loše raspoložen. Ima li ipak nekih trenutaka u danu (ili tjednu) kada biste mogli izdvojiti vrijeme samo za vas dvojicu? Možda ti trenuci ne moraju biti provedeni isključivo u razgovoru, možda biste mogli izdvojiti makar 30 minuta pa zajedno nešto učiniti (npr. neki kućanski posao, prošetati, zajednički otići u nabaku namirnica, pogledati neki film…). S obzirom na to da opisuješ kako većinu svoga vremena skrbiš o mami, pitam se postoji li neko vrijeme u kojem bi mogao učiniti nešto samo za sebe ili vrijeme u kojem bi se družio s tatom?
Da bih te potaknula da pokušaš učiniti nešto drukčije u svojoj svakodnevici, voljela bih da uzmeš papir i olovku i pokušaš odgovoriti na sljedeća pitanja:
– Kojih aktivnosti bi htio više, a kojih manje?
– Bi li volio s nekim provoditi određene aktivnosti? Ako da, s kime?
– Koliko često bi provodio te aktivnosti?
Ako si naveo više odgovora na svako postavljeno pitanje, odaberi jednu aktivnost koju bi volio provesti (i koju je realno da provedeš) u idućem tjednu. Za odabranu aktivnosti pokušaj isplanirati vrijeme (dan, sat) kada bi je mogao provesti. Ako aktivnost provodiš s nekim, trebao bi provjeriti je li ta osoba slobodna u to vrijeme i je li moguće da to učinite zajedno. Katkad se dogodi da upravo u trenutku planiranja aktivnosti odustanemo od njihova izvođenja jer očekujemo da će nas druga osoba odbiti. Drugu osobu ne možemo kontrolirati i ne možemo znati sve planove koje ima, no uglavnom je dovoljno da se samo obratimo toj osobi s kojom želimo provesti vrijeme i pitamo je bismo li se mogli dogovoriti da u tjednu izdvojimo makar 30 minuta za zajedničku aktivnost (koja god ona bila). Htjela bih te potaknuti da se ohrabriš i pokušaš učiniti upravo taj prvi korak.
Dobro je znati kako brigom o sebi činimo dobro i drugima oko nas pa je uvijek dobar odabir rad na svome (mentalnom) zdravlju. Hvala ti što si nam se obratio, time pokazuješ veliku želju da se brineš o sebi, ali i o drugima.
Želim ti svu sreću na daljnjem putu!
Gracia Dekanić Arbanas, mag. psych.
