Pismo
Pozdrav, imam problema sa samopouzdanjem. Vjerojatno me to prati od djetinjstva jer mi nitko nije ništa pokazao, usadio ili ohrabrio na nešto. Imam i govorne manu zbog koje se osjećam još gore. Imam svoj stav, no nikad ga ne izgovorim i zbog toga bivam sve češće izrabljivana, rekla bih čak i od vlastite djece koja su još uvijek mala. Na terapiji sam zbog napadaja panike nakon oba porođaja, i to je sad O.K., no nekakvo je nezadovoljstvo u meni , frustriranost, ne znam kako to promijeniti. Otkud krenuti? Nemam podršku svoje obitelji, kao dijete sam od njih svašta doživjela, i nagledala se svađa, na kraju i samoubojstvo oca. Može li to sve u konačnici dovesti do ovakva stanja? Sve se to počelo javljati kada sam i sama postala mama. Taj strah, nemoć, frustriranost, pretjerana briga o svemu, strah od bolesti, smrti…
Odgovor
Naša životna priča oblikuje se od trenutka rođenja interakcijom gena i okoline. Da bi se dijete razvilo u snažnu, neovisnu, samopouzdanu osobu potrebna je podržavajuća okolina i adekvatno poticanje primarne obitelji, a s vremenom i širega kruga važnih ljudi. Traume, poput iskustava koje spominjete, nepovoljno utječu na razvoj psihički stabilne ličnosti. Katkad ljudi idu kroz svijet i dok se ne nađu pred izazovom, dok im se ne uzdrma baza na koju su naviknuli, ne osvijeste koje sve kapacitete posjeduju, ali i koje utege vuku kroz život. Jedna od životnih prekretnica zasigurno je i roditeljstvo. Postati, u Vašem slučaju, majka podrazumijeva promjenu svega što ste ikada poznavali i susretanje s novim osjećajima, tjelesnim promjenama i potpuno novom ulogom. Ulogom skrbnika o nekome tko je potpuno ovisan o Vama. Trenutak rođenja djeteta zapravo je prestanak onoga relativno bezbrižnog i neovisnoga načina života. Otad nadalje većina misli je usmjerena na njegovu dobrobit i prisutna je tjeskoba. Brojne žene susretnu se nakon porođaja s teškoćama prihvaćanja nove uloge i svega što ona nosi, a što može voditi i u postporođajnu depresiju, te je od iznimne važnosti u tom razdoblju pronaći podršku, ali i pomoć stručnjaka.
To je razdoblje i kada osvještavamo svoju ranjivost i kada su nam od iznimne važnosti bliski ljudi oko nas, a ponajviše podrška našeg partnera. Imate li je Vi? Zna li on kako se osjećate i što Vas sve muči? Drago mi je pročitati da ste uključeni u terapiju zbog paničnih napadaja i da ste primijetili pozitivne pomake. Koliko otvoreno razgovarate na terapijama o slici koju imate o sebi?
Spomenuli ste osjećaj izrabljivanja, čak i od vlastite djece. Nisam sigurna na što točno mislite, ali potpuno je prirodno osjećati da djeca čine sve kako bi dobila sve što požele. Neka su djeca sklonija probijanju granica, usmjerena u većoj mjeri na svoje potrebe i upornija u njihovu zadovoljenju. No je li to zapravo izrabljivanje? Rekla bih da je to normalno ponašanje djece, koja samo trebaju provjeriti što im sve možemo dati. I vrlo brzo nauče kada je granica jasno povučena. Njihova „manipulacija“ nije zlonamjerna, ona je način na koji funkcioniraju. Na nama je da ih poučimo metodama koje su poželjne i prihvatljive.
Nekada se ne osjećamo dobro, bilo da je to osjećaj tuge, zabrinutost, ljutnja ili sve skupa, a tada i događaje oko sebe interpretiramo u skladu s takvim emocionalnim stanjem. Katkad je potrebno vrijeme, a katkad i stručna pomoć kako bismo zauzeli drugu perspektivu. Vratit ću se na Vaše pitanje – je li ovo sve što proživljavate rezultat prijašnjih iskustava? Naravno, sve što ste prošli oblikovalo Vas je, ali to ne znači da Vas je odredilo da budete nesretni. Pogledajte oko sebe. Pogledajte što to vrijedno imate i što ste sve postigli. Posavjetujte se sa svojim terapeutom i podijeli te to s najbližima. Ovo je trenutak kada ste odlučili promijeniti nešto. Hvala Vam što ste nas odabrali kao prvi korak.
Tamara Milovanović, psihologinja
