Pismo
Ne znam odakle bih krenula.
Najviše me muči samopouzdanje. Moj pristup prema životu ili kada se općenito dogodi neki problem. Imam osjećaj da sam ako stanem iza sebe ili kažem NE, loša osoba. To jest, uhvati me taj dojam, odmah. Osjećam se općenito istrošeno. Ja znam vidjeti razliku između dobrih i loših ljudi, no uvijek imam taj „spreman-pomoći- pristup“ prema svima jer i ako kažem nešto čime ću se zauzeti za sebe, počne me jako gristi savjest.
Nedavno sam napunila osamnaest godina. Osjećam se nespremno opustiti se i odrasti. Plaše me jako “odgovornosti” koje me čekaju – kao posao, da sam sad samostalna i nema više roditelja (iako ima). Imam dojam kao da negdje kasnim, ali ne znam gdje. Misli su mi jako turbulentne. Najgore je od svega što se jako vežem za ljude i prihvaćam sve samo da taj netko drugi bude dobro. Škola i odnos s roditeljima sasvim su mi super. Jedino me mama možda ne razumije u potpunosti. Razumijem da sam i dalje dijete i da trebam učiti kako bih postala taj netko i svoja ja, ali baš u tome je problem. Ne dopušta mi se iskusiti, bojeći se da mi se što loše ne dogodi. Shvaćam njezinu brigu, ali, jednostavno rečeno, sputava me to. I ne mogu joj nikako objasniti jer ima sliku o tome da se roditelje uvijek treba slušati bez obzira na sve, pa čak i naše osjećaje. Inače imam slobodu s obzirom na to da je takva, ali neke stvari ne dopušta da krenu. Ne dopušta mi da se, ako se nešto loše dogodi, suočim s tim. Zaštitnički je nastrojena. Sve je to jako lijepo izvana, ali iznutra zaista guši.
Ovo je najviše što sam uspjela prenijeti u riječi. U konačnici, recimo da sam iznutra prazna osamnaestogodišnja tinejdžerica, uskoro “odrasla osoba”. Od vas ne očekujem ništa posebno da mi kažete, samo da me poslušate. Jer znate da je i to nekad teško, a meni to puno znači. Tako da ako i samo pročitate i potrudite se mrvicu poistovjetiti se sa mnom, srce će mi biti kao kuća. Hvala Vam na tome 🙂
Odgovor
Draga…,
čitajući tvoje pismo, vidim da govoriš o dvije važne teme, a to su prelazak iz mladenačke u odraslu dob i postavljanje osobnih granica.
Osobne granice možemo zamisliti kao nevidljivu opnu oko tijela koja definira naš identitet i izdvaja nas iz okoline kao jedinstvenu osobu. Osobne granice nas ujedno i povezuju s okolinom jer kroz njih primamo sve ono što je hranjivo za nas i što potiče naš rast i razvoj. Međutim, one služe i kao zaštita od svega onog što bi moglo biti štetno za nas. One nam pomažu reći „da“ onome što prihvaćamo i „ne“ onome što nam ne odgovara. Pomažu nam osluškivati sebe i svoje potrebe kako bismo se mogli pobrinuti za sebe.
Do problema dolazi kada su naše granice prepropusne ili prekrute. U prvom slučaju ugrožavamo svoj osobni prostor, a u drugom slučaju otežavamo povezivanje s drugima. Ako naše osobne granice nisu dovoljno jasne, lako možemo zbog drugoga zaboraviti na sebe i postati podložni manipulaciji i iskorištavanju. To dovodi do osjećaja sličnih onima koje opisuješ u svom pismu: nezadovoljstva, razočaranja, osjećaja krivnje kad smo posvećeni sebi i svojim potrebama i osjećaja praznine. Kada nam se osobne granice dugo krše, gubimo povjerenje u okolinu te se branimo postavljanjem krutih granica. No kada odemo u tu krajnost, osim što smo se zaštitili od mogućih povreda, zatvorili smo se, nažalost, i za komunikaciju, mogućnosti i iskustva koja bi mogla biti korisna za nas. U oba slučaja u opasnosti smo da izgubimo sebe. Zato su pri postavljanju i održavanju zdravih granica ključne fleksibilnost i ravnoteža. Fleksibilnost nam omogućava da u različitim situacijama postavimo različito čvrste granice, ovisno o tome je li situacija sigurna ili štetna za nas, a ravnoteža nam omogućava da imamo dovoljno osobne slobode, a ujedno dopuštamo drugima da nam se približe.
Iako je postojanje (ili nepostojanje) naših osobnih granica najvidljivije u odnosima s drugima, one zapravo proizlaze iz našeg odnosa s nama samima. Odnos prema samome sebi definira sve naše druge odnose. Stoga je prvi korak pogledati u sebe i osvijestiti tko smo mi. Kada usmjerimo pažnju na sebe, postajemo svjesniji što mislimo, osjećamo, želimo i trebamo. Ako poslušamo poruke koje dolaze iz naše nutrine, postajemo odgovorni prema sebi, svojim potrebama, vremenu i obvezama te počinjemo donositi odluke koje su dobre i zdrave za nas. Posljedično nam raste samopouzdanje te smo ohrabreni načiniti iskorake i doživjeti nova iskustva. Prazninu koju smo osjećali dok smo krojili svoje granice prema očekivanjima drugih, sada zamjenjuje slobodno uživanje u životu. Brinuti se o sebi, dakle, nije isto što i biti sebičan. Sposobnost brige o sebi jedna je od životnih vještina koja je nužna za sretan i uravnotežen život te ispunjavajuće odnose s prijateljima i obitelji.
U odnosu djeteta i roditelja uloga osobnih granica posebno je značajna jer će se preslikati na djetetove odnose s drugim ljudima. Adolescencija je razdoblje sazrijevanja i prelaska iz djetinjstva u odraslu dob te time i razdoblje sve većeg odvajanja od roditelja. To je doba kada se mlada osoba osamostaljuje i uči postaviti i održati granice prema osobama iz okoline, uključujući i postavljanje granica prema roditeljima. Taj proces zna biti težak i za mladu osobu i za roditelje. No važno je znati da svaki član obitelji ima pravo na vlastite potrebe, osjećaje, misli, stavove, očekivanja, koji se mogu razlikovati od onih drugih članova obitelji, a opet pripadati i biti dio te obitelji. Mladoj osobi treba prostor i vrijeme za sebe kako bi mogla doći u kontakt sa svojim unutarnjim svijetom i onim što je autentično njezino. Sa sve većom samostalnosti, preuzimamo i sve više odgovornosti za upravljanje vlastitim životom, dok roditeljska odgovornost polako odlazi u pozadinu. No roditeljima je katkad teško povući se te nas, zbog vlastitih strahova, nastoje prezaštititi. Međutim, osobno iskustvo je neprocjenjivo jer kroz vlastite pokušaje i pogreške učimo i razvijamo se.
Svaka promjena u životu stavlja nas u situaciju koja nam je nova i nepoznata te od nas zahtijeva prilagodbu. S odrastanjem preuzimamo više odgovornosti i više problema koje treba riješiti, no svaka situacija koju uspješno riješimo nadograđuje naše samopouzdanje, a svaki neuspjeh daje nam priliku da nešto novo naučimo. Normalno je da u početku ne znamo kako se postaviti i da zbog toga osjećamo strah. Ako se bojimo neuspjeha, postavljat ćemo si niske standarde i izbjegavati izazove, no istodobno ćemo si uskratiti priliku za rast i razvoj. Međutim, s vremenom nađemo način kako funkcionirati u novim situacijama i one postanu dio našeg uobičajenog života.Podržavam te u tvojim nastojanjima za samostalnim odgovorom na izazove i stjecanjem vlastita iskustva. U svemu tome osvrnula bih se i na tvoj osjećaj da nešto propuštaš. Taj osjećaj te svakako može motivirati da iskoračiš iz svoje „sigurne zone“, no važno je da pritom ostaneš svjesna svojih granica i prioriteta kako ne bi nešto prihvatila prebrzo i bez previše razmišljanja te tako unijela previše energije u nešto nebitno ili što zapravo ne želiš.
Želja da se svidimo drugim ljudima razumljiva je. Ona proizlazi iz potrebe za pripadanjem. A svako odbijanje je bolno. No iako nam je stalo do toga što drugi misle o nama, ne možemo upravljati tuđim dojmom o sebi, niti se možemo niti trebamo svidjeti svima. Kako se ti budeš mijenjala, mijenjat će se i tvoji odnosi s drugim ljudima. Kada počneš jasno postavljati svoje granice, osobama koje su ih prije prelazile to se neće svidjeti. Neke od tih osoba pokušat će vršiti jači pritisak na tebe, no tad se podsjeti kako ni u bliskim odnosima ne smijemo prestati njegovati svoj unutarnji svijet i iskazivati svoje granice, naravno, na prihvatljiv i razumljiv način. Neki od tih odnosa će završiti, no oni koji opstanu i novi koji dođu bit će kvalitetniji i više zadovoljavajući i za tebe i za drugu osobu. Osobne granice važan su dio oblikovanja zdravog odnosa prema sebi i kreiranja života u kojem živimo po svom i zato su od presudne važnosti za našu sveukupnu dobrobit. Iako odrastanje podrazumijeva veću samostalnost, kroz sadašnje, a ni buduće životne promjene ne moraš prolaziti sama. Odraslim i zrelim osobama također su potrebni bliski ljudi koji su im podrška, a vrsta podrške mogu biti i razgovori sa psihologom.
Želim ti da hrabro zakoračiš u svijet koji te čeka s brojnim prilikama i mogućnostima te gradiš bogat i ispunjavajući život.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
