Pismo
Pa, ovako, da budem iskrena, ne znam, već duže vrijeme imam problema s anksioznošću, ali to mi nije neki problem. Naučila sam se nositi s time, ali u zadnje vrijeme počela sam se rezati kad sam loše volje, kad mi se misli vrte po glavi i kad neće stati. Kad na sve loše ne mogu zaboraviti samo odem u WC i napravim koju crtu. Kad vidim krv kako teče niz mene, osjećam se smireno, nekako lijepo. Kada se ne režem, samo razmišljam o tome. Zamišljam sebe preplavljenu krvlju. Samo krv me zapravo uspijeva smiriti. Jedino to. Pokušala sam sve, da budem iskrena. Alkohol, trava, jedno vrijeme sam krala. To me na neki način smirivalo jer bih svu pažnju prebacila na to kako da me ne uhvate. Ali, opet, misli su tu, nervoza je tu, ljudi su tu, ljudi me osuđuju, ne vole me, ogovaraju me. I onda odem doma i krv je tu. Žilet, on je uvijek tu, krv je uvijek tu. Zapravo cijeli život se borim protiv sebe. Samo protiv sebe. Mrzim sebe više od ikoga. Mrzim svoje tijelo. Mrzim svoju osobnost. Mrzim sebe. Kad razmislim, ne znam jesam li se ikad voljela. Želim nestati. Želim se ozlijediti, jako. Želim izrezati ruke tako jako da su cijele pune krvi, da krv teče po meni, onako topla. Ali ne režem si ruke zbog mame, ne želim da vidi, ne smije. Neću dopustiti da nju povrijedim. Zato su noge tu. Ali želim ruke opet. Želim cijelo tijelo. Želim se vidjeti kako cijela krvarim, želim to osjetiti.
Odgovor
Draga djevojko,
Kratkotrajne epizode samoozljeđivanja javljaju se kod 10 – 40 posto mladih osoba, a ono je češće kod onih mladih s ozbiljnijim emocionalnim teškoćama. Čitajući tvoje pismo čini mi se da se kod tebe ne radi o kratkim epizodama, već ozbiljnom ozljeđivanju vlastita tijela, uz snažan i stalno prisutan poriv da to činiš još i češće.
Samoozljeđivanje ima različite funkcije za osobu koja mu pribjegava, ali najčešći je cilj olakšanje, smanjenje emocionalne boli i regulacija teških osjećaja. Upravo zbog toga, samoozljeđivanje postaje naučena „strategija suočavanja“, ali nezdrava i autodestruktivna, kao što su i konzumacija alkohola i droga, agresivno ili na neki drugi način neprihvatljivo ponašanje ili pretjerano izbjegavanje teških situacija. Ono definitivno nije efikasno! Dovodi samo do kratkotrajnog olakšanja, ali ne i do potrebnog emocionalnog osnaživanja niti do adekvatnog rješavanja teškoća.
Što je samoozljeđivanje češće, to ukazuje na višu razinu nelagode i emocionalne patnje te s vremenom postaje ustaljeni obrazac reagiranja na teškoće. Osoba se tako nađe u začaranom krugu iz kojega je sve teže izaći. Da se to ne bi dogodilo tebi, preporučujem ti da se obratiš psihologu, podijeliš svoje muke, naučiš prikladne i efikasne načine suočavanja s teškim situacijama, a najviše od svega da u podržavajućoj atmosferi naučiš prihvatiti sebe.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
