Samoozljeđivanje

Upit

Primijetila sam kod kćeri, 14 godina, da se samoozljeđuje. Prije otprilike dvije godine postala je povučenija i o tome ne želi razgovarati, ni zašto to radi ni šta joj to znači. Ne želi da idemo kod doktora u vezi s tim. Kome se obratiti? Hvala.

Odgovor

Samoozljeđivanje je ponašanje koje prestraši i zbuni roditelje, a svakako je ponašanje na koje treba obratiti pažnju.

Ako se mlada osoba samoozljeđuje, to je često znak da nešto u njezinu životu nije u redu ili je postalo previše za podnošenje. Može se shvatiti kao važna poruka o tome kako se mlada osoba osjeća, a koju trebaju pažljivo primijetiti odrasli oko nje. Činjenica je da se samoozljeđivanje javlja najčešće u adolescenciji, podjednako u mladića i djevojaka, te u svim kulturnim, socioekonomskim i etničkim skupinama. Istraživanja pokazuju da se 10 – 40% mladih osoba samoozljedi barem jednom u životu.

Samoozljeđivanje karakteriziraju ove osobitosti:

• Namjera nije umrijeti.
• Ponašanje mora biti namjerno i direktno.
• Ozljedu osoba nanosi sama sebi, bez pomoći druge osobe.
• Želja za prestankom emocionalne boli.
• Emocionalno stanje – akutna neugodna emocionalna stanja (ljutnja, očaj, tuga, razočaranost, anksioznost i dr.).
• Ozljede nisu životno ugrožavajuće (površne ozljede kože rezanjem, paljenjem, ugrizom…).
• Često se ponavlja.

Neki mitovi koje roditelji čuju o samoozljeđivanju mogu otežati razgovor o tome – uključujući da je to “faza” kroz koju mladi ljudi prolaze ili da je to ponašanje traženja pažnje.

Različita neugodna ili teška iskustva mogu uzrokovati samoozljeđivanje kod mladih osoba. Najčešći razlozi uključuju tjelesno, seksualno ili emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje,  vršnjačko zlostavljanje, probleme u obitelji, konflikte, probleme s vršnjacima, prekid emocionalne veze, žalovanje, konfuziju oko vlastita seksualnog identiteta, zdravstvene probleme ili tjelesnu bolest.

Nije neobično što Vaša kći riječima ne zna artikulirati što joj to točno znači, no time svakako nešto komunicira. Samoozljeđivanje, dakle, nije traženje pažnje, pokušaj da se bude cool niti uživanje u boli. Samoozljeđivanje je obično način pokušaja upravljanja vrlo teškim osjećajima, način da mlade osobe izraze svoje osjećaje koje je teško opisati riječima, da pretvore nevidljive misli ili osjećaje u nešto vidljivo. Mladi se često samoozljeđuju kada im se čini da je teško nositi se sa životom – kada se nakupi mnogo uznemirujućih osjećaja i to ih preplavljuje. Osjećaj koji izaziva samoozljeđivanje, doživljavanje fizičke boli, može biti lakši, podnošljiviji od osjećaja da su izgubili emocionalnu kontrolu. Dakle, samoozljeđivanje može biti način smanjivanja intenzivnih osjećaja ili misli te povećavanje osjećaj kontrole.

Neka djeca i mladi koriste samoozljeđivanje kao način da pobjegnu od traumatskih sjećanja. Katkad time komuniciraju s drugima; pokazuju koliko im je teško kada njihove riječi nisu dovoljne ili žele uznemiriti drugu osobu. Neki mladi čak kažu da samoozljeđivanjem imaju nešto u životu na što se mogu osloniti, ili im to pomaže da se osjećaju živima, a prestanu se osjećati odvojeno od stvarnosti ili tupo. Katkad samoozljeđivanje služi kao kazna; način da kazne sebe zbog neugodnih osjećaja, iskustava, neuspjeha. Neki se mladi samoozljeđuju ne bi li tako postali dio grupe vršnjaka koji se samoozljeđuju i tako razvili osjećaj pripadnosti. Također, samoozljeđivanje može biti način izražavanja suicidalnih osjećaja i misli, a da si ne pokušaju oduzeti život.

Iako se često čini da samoozljeđivanje donosi olakšanje u trenutku, to je samo privremeno. Kako  osjećaji ponovno jačaju, tako raste i želja za samoozljeđivanjem. Kako se ovaj ciklus nastavlja tijekom vremena, mlada se osoba može početi sramiti, osjećati zbunjeno ili uplašeno zbog činjenice da se samoozljeđuje – povećavajući teret koji nosi povrh onoga kroza što već prolazi. To može postati ciklus koji je jako teško prekinuti i navika koju je teško zaustaviti.

Dugoročno, ako Vaše dijete postane svjesnije toga kako se osjeća kada se samoozljeđuje, zbog čega se tako osjeća i koje stvari pomažu, to će je osnažiti da osjeća veću kontrolu. To bi onda moglo smanjiti osjećaj preopterećenosti i osjećaj da se mora samoozlijediti. Kada se želja za samoozljeđivanjem razvije u trenutku, pomoći može lista drugih stvari koje može odmah učiniti da ‘zajaše val’ svojih intenzivnih osjećaja bez samoozljeđivanja.

Imajte na umu da različite stvari odgovaraju različitim ljudima i da ono što pomaže obično ovisi o osjećajima koje Vaše dijete pokušava kontrolirati. Neki će mladi ljudi htjeti učiniti nešto umirujuće, poput ušuškavanja u dekicu u nekom ugodnom i sigurnom prostoru, dok bi drugi mogli htjeti učiniti nešto vrlo aktivno kako bi potrošili energiju koju osjećaju u svom tijelu.

Razgovarajte sa svojom kćeri o različitim strategijama koje bi mogla isprobati, istodobno joj dajući prostora da pronađe vlastite načine suočavanja i shvati što joj odgovara. Strategije mogu uključivati:

• Zapisivanje osjećaja u dnevnik.
• Zapisivanje teških osjećaja na list papira i potom njegovo kidanje.
• Poderati časopis ili novine.
• Udaranje mekog jastuka ili vreće za sjedenje.
• Slušanje glasne glazbe.
• Tuširanje.
• Vježbanje.
• Odlazak u šetnju ili izvođenje psa u šetnju.
• Usredotočenost na disanje – kakav je osjećaj u tijelu kada udiše i izdiše?
• Zamotavanje u deku ili poplun.
• Razgovor s nekim – prijateljem, članom obitelji ili pozivanje telefonske linije za pomoć
• Pospremanje ili organiziranje nečega.
• Bavljenje hobijem u kojem uživa i koji pomaže da se smiri, poput crtanja, gledanja omiljenog TV programa, igranja videoigara, kuhanja ili pečenja kolača.
• Korištenje aplikacije kao što je Calm Harm kako bi na svom telefonu imala nešto što predlaže različite tehnike koje može isprobati kada osjeti želju za samoozljeđivanjem.

Ono što možete učiniti Vi kao roditelji jest pokušati započeti razgovor o tome što se događa. Neka komunikacija bude što otvorenija, dajte djetetu do znanja da može razgovarati s Vama bilo kada. Važno je da pokušate ostati mirni i pristupite kćeri bez osuđivanja. Razmislite zajedno o tome što uzrokuje samoozljeđivanje. Pitajte svoje dijete postoje li stvari koje bi joj pomogle da se osjeća sigurnije, pripazite na nju, ali ne na način da se osjeća kao da je pod nadzorom. Provedite kvalitetno vrijeme zajedno radeći aktivnosti u kojima uživa.

Mladi nam kažu da je od pomoći kada su roditelji otvoreni, ne stvaraju pretpostavke da to djeca rade radi izazivanja pažnje, kada daju do znanja svom djetetu da su tu da mu pomognu i da ga neće osuđivati. Saslušajte svoju kćer, uvažite njezine osjećaje koliko god Vam se činili nerazumljivima, ponudite joj sigurnost – recite joj nešto poput “ponosna sam na tebe”, “proći ćemo kroz ovo zajedno” i “vidim koliko ti je teško i želim pomoći”.

Ono što u ovim situacijama ne pomaže jest vršiti prevelik pritisak na dijete da prestane, prisiljavati je da govori kada nije spremna, minimizirati osjećaje svog djeteta govoreći stvari poput “to je samo pubertet”, “to je samo faza” ili “samo trebaš odrasti”.

I, konačno, postoje različita mjesta na kojima možete dobiti pomoć za svoje dijete. Mladim ljudima koji se samoozljeđuju može biti osobito korisno razgovarati s terapeutom koji im može pomoći da shvate kako se osjećaju i raditi s njima na pronalaženju novih načina suočavanja. Ako se i sami osjećate pod velikim pritiskom, situacija Vam se čini teškom i zabrinjavajućom, to je znak da Vam je potrebna stručna pomoć. Pokušajte što prije tražiti pomoć, prije nego što stvari eskaliraju. Normalizirajte osjećaj otpora koje vaša kći ima, nije jednostavno otvoriti se pred nepoznatom osobom i razgovarati o svojim problemima, ali ustrajte u objašnjenju da je važno da zajednički potražite pomoć.

Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja