Pismo
Imam 17 godina i sada krećem u 4. razred srednje škole. Na početku 1. razreda obiteljski me liječnik uputio psihologu zbog sumnje na anoreksiju, no na kraju mi je rečeno (ali ne i na papiru dijagnosticirano) da sam na depresivnom spektru s paničnim poremećajem.
Prvi napad panike dobila sam prije kretanja u srednju školu. Sjećam se da sam se usred noći probudila i osjetila trnce u lijevoj ruci, što me uplašilo jer sam mislila da ću dobiti srčani udar te je panika prešla u jak napad panike zbog kojega sam jutro nakon toga nagovorila roditelje da me voze na Kantridu jer me bilo strah da nešto fizički nije u redu sa mnom. Ista se situacija ponovila još dva puta nakon toga, u rasponu od godine i pol; imala bih jak napad panike, uvjerila se da nešto nije fizički dobro i da odmah moram na hitnu gdje bi me roditelji na kraju i odveli, no svi su nalazi krvi i mokraće bili uredni.
Često znam sama sebi izazvati paniku guglajući simptome. Ako samo malo jače zakašljem, mogu sebe uvjeriti da je to znak neke teže bolesti. Svjesna sam da su to simptomi hipohondrije, ali me zanima kako su hipohondrija i panični poremećaj povezani i kako da si pomognem. Je li hipohondrija uopće poremećaj sam za sebe i imam li ga?
Većinom napada dobivam navečer prije spavanja pa najčešće ne mogu ni zaspati (trenutačno su 3 sata ujutro, još uvijek me drži osjećaj panike), počnem otežano disati i strah me zaspati jer se možda neću probuditi. Nekoliko mi je puta mama u tim trenucima dala da popijem helex i pomoglo bi mi da zaspem.
Trenutačno ne idem psihologu ni psihijatru, ali razmišljam da bih možda trebala početi jer su napada panike sve češći.
Odgovor
Draga djevojko,
To što razmišljaš otići psihologu dobra je odluka i to ne samo zbog toga što se u neposrednom kontaktu dobije mnogo više informacija koje pomažu odrediti o čemu se točno radi, već zbog toga što ćeš tako dobiti pomoć koja ti treba. Već se duže vremena suočavaš s neugodnim simptomima koji postaju sve izraženiji i šteta je da toliko patiš jer uz adekvatnu stručnu pomoć to se može značajno ublažiti.
Simptomi koje opisuješ uključuju neugodne tjelesne senzacije nalik na srčani udar, što je obilježje paničnih napada, ali i raznih drugih vrsta anksioznosti i drugih smetnji ili poremećaja. Sama opisuješ kako si pretjerano zaokupljena tjelesnim funkcijama te strahuješ da ćeš dobiti ili da imaš težu bolest usprkos isključenim organskim uzrocima, a to je simptom hipohondrije. Iz tvog sam upita stekla dojam da se mučiš razmišljajući o tome što jest tvoja „prava“ dijagnoza te imaš li ili nemaš neki od navedenih poremećaja. Simptomi, međutim, ne znače nužno i dijagnostičku kategoriju ili poremećaj. Postoji određena sličnost i povezanost među simptomima. Panični napadi uključuju izrazito neugodne tjelesne simptome poput lupanja srca ili trnce u rukama, koji se onda interpretiraju na katastrofičan način kao dokaz opasnosti.
Budući da se panični napadi ponavljaju, osoba se počinje bojati različitih tjelesnih reakcija pa postaje pretjerano pobuđena, stalno osluškuje svoje tijelo, prati sve promjene te zamjećuje i najmanje tjelesne fluktuacije, koje onda doživljava kao dokaz prijetnje ili opasne bolesti. Na taj način dolazi do porasta straha koji izaziva povećanje istih tjelesnih reakcija i tako se sve kreće u začaranom krugu koji kulminira u napadu panike. Sličan začarani krug događa se i kod hipohondrije gdje je dominantan strah od bolesti ili vjerovanje osobe da ima neku tešku bolest. I kod tih je osoba prisutna povećana usmjerenost na praćenje tijela, prevelika zaokupljenost bilo kakvim tjelesnim promjenama, pogrešna interpretacija tjelesnih osjeta kao znaka bolesti, što sve pojačava percepciju prijetnje, potiče daljnji strah koji dovodi do stvarnih promjena u fiziološkom sustavu i učvršćuje uvjerenje o postojanju bolesti.
Prema nekim procjenama, kod više od polovice osoba koje zatraže pomoć liječnika zbog različitih simptoma, postojeća tjelesna osnova ne opravdava uznemirenost koju bolesnici doživljavaju. To zapravo znači da tjelesne simptome doživljavaju opasnijima i ozbiljnijima nego što oni zapravo jesu. Slično kao i kod tebe. Dobro je što si nekoliko puta od liječnika dobila potvrdu da je fizički s tobom sve u redu jer tako točno znaš da je tebi, umjesto ponavljanih odlazaka na hitnu, potrebna psihološka podrška. Prema tome, ne čekaj, učini ono što i sama znaš da trebaš, naruči se kod psihologa.
U Savjetovalištu za mlade Nastavnog zavoda za javno zdravstvo imaš pravo na besplatnu i uslugu. S obzirom na to da, osim postojećih simptoma, u tvom upitu postoji i podatak o depresiji, kao i dugotrajnoj nesanica zbog vjerovanja da se nećeš probuditi, bilo bi dobro napraviti i pregled kod psihijatra.
Još jednom želim ponoviti, šteta je da patiš kad postoji mogućnost pomoći.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
