Proširenje percepcije

Pismo

Budući da ne znam kome se obraćam, samo ću prijeći na stvar bez uvodne riječi. Draga osobo, ne znam koliko ćeš mi moći detaljno odgovoriti na sve, ali očekujem barem neko proširenje percepcije (bolje od sve će biti u redu) u kojoj sam zaglavila već duže vrijeme. Muči me nekoliko stvari. Već dugo vremena studiram (10 godina, točnije) i polako se bližim kraju, no što sam mu bliže, to mi više izmiče. Eto, opet se bliže ispitni rokovi, trideseta godina je tu, a ja odgađam i odgađam i odgađam. Ne znam bojim li se odrasti, jesam li lijena ili sam samo toliko rutinizirana u odugovlačenju da više i ne znam privesti kraju ništa, s obzirom na svoju povijest. Ostala su mi tri najteža ispita (i završni na četvrtoj, dakle 4+1 sistem) i to usmeno, a bojim se te neizvjesnosti i toga da moj mozak više uopće nema kapaciteta pamtiti, a da ne govorim o svom razočaranju obrazovnim institucijama. Ne znam je li više moj život produkt odugovlačenja studijaili je upravo produženo studiranje barem polovični uzrok ove trenutačne moždane i srčane mizerije koju proživljavam. Od same pomisli na količinu posla i ozbiljnost situacije me pere toliki stres da se upali shutdown i ja samo paralizirano promatram kako vrijeme prolazi pokraj mene, a ja ne radim ništa. Katkad se pitam je li mi možda i toliko apsurdna ta ozbiljnost svega pa odbijam sudjelovati u njoj. S obzirom na to da ne znam koliko se tu očekuje piskaranja, ovo je sve što ću zasad reći – na tu temu. Idemo dalje (nisam u mladeži HDZ-a, fakat), dakle, živjela sam u Zagrebu dugo godina i rano odselila od staraca (koji su rastavljeni već dugo), a stvar ide ovako. Brak mojih roditelja raspao se serijom nezgodnih događaja. Od tatina nesretnog djetinjstva (stvarno ružne priče) i mamina nezamijećenog odrastanja s još osmero braće i sestara (a sve u ozračju konzervativne Dalmacije – bez uvrede ikome), što li je uopće moglo ispasti? Količina moje frustracije je trenutačno tolika da razmišljam o tome da ili da izbrišem ovo sve ili se, da prostiš, toliko iserem po roditeljima, da ćeš reći da sam nezahvalno čudovište. Idem ispočetka pa da vidim što će ispasti. Oboje su vrlo dobri ljudi, odrasli svatko u svom selu u Dalmaciji pa se, čim su se osjetili spremnima, otisnuli u bijeli svijet. Sa sobom su ponijeli puno lijepih i ružnih stvari, a tati se tu negdje potkrao i potencijal za alkoholizam, koji je poslije vrlo uspješno i razvio, no ova priča je premazana svim mastima, a što ću sada pokušati i objasniti. Kroz cijelo moje djetinjstvo on je pio sve češće, dok nije došlo do točke da je bilo nesnosno pa smo se mama i ja pokupile prije nego izgubimo život (doslovno). Od fizičkog nasrtanja na mamu i mog skakanja u obranu, skoro zajedničke smrti u autu, verbalnog i emocionalnog maltretiranja do 6 ili 7 ujutro i ostalih traumatičnih iskustava, još uvijek se nisam oporavila. I dok se mama uspješno riješila ‘krpelja’, ja sam zaglavila s njim jer je dotični i dalje moj otac, unatoč tome što je njoj prestao biti muž. Rekoh, jedan je otac pa ga neću napustiti, ali puno sam puta pomislila da bi mi bilo lakše da ga nema (nedo bog i slične gluposti). Situacija je takva da čovjek pije, ali ne pije on doma i ne pije on kao klasični pijanci po ulici. Pije u društvu i to s ekipom koja je (svjesnim ili nesvjesnim odabirom) nekoliko intelektualnih i ostalih razina ispod njega pa da on može izgledati normalno među njima. Toliko je u poricanju svog problema da nazove pijan i onda se sljedeći dan ljuti kada mu kažeš da je bio pijan. Dakle, da skratim priču, imam oca alkoholičara koji to strašno negira, zdravstveno je u banani i strašno igra na grižnju savjesti kada treba izmanipulirati kćer za svoje potrebe (jedinicu, naravno, gdje bi mi bio kraj kada bih imala još jednog nesretnika da mu prebacim teret), dok s druge strane svaku priliku za promjenu (a kozmos zna da ih je bilo jako puno) redovno baci u wc školjku, povuče vodu i očetka ostatke, da ne bi slučajno ostao komadić nade i optimizma zalijepljen na bijelom i vidljivom. Ja – kao dobra kći, draga, naivna i puna optimizma, redovno padnem na njegove fore i obećanja, iako deepdown uvijek znam da ništa od toga, al’,rekoh, idem fejkat da će bit sve ok, da ga još i ja ne šikaniram i iznevjerim uza sve drugo. Čovjek je strašno pametan i zna što radi. Vješto manipulira informacijama i iskrivljuje stvarnost prema potrebi, iskorištava svaku prigodu da okrivi sve oko sebe za svoje probleme i ja to više ne mogu gledati ni slušati. S obzirom na to da u meni, kao u njegovu djetetu, postoji neka stalna nada u „možda se ipak promijeni“, pišem i tebi jer ja s time više ne znam izaći na kraj. Taj čovjek mene toliko frustrira i živcira da mu se najradije ne bih više javljala na telefon. Prema njegovoj riječi nemam nikakva respekta i sve što on meni kaže ili osjeća ne vrijedi skoro ništa većinu vremena, ali osjećam dužnost biti uz njega. Naš odnos je neki čudan miks borbe svjetonazora i pokušaja dominacije nad ovim drugim. Nije ni njemu lako sa mnom – on bi poslušno dijete koje možeš okrenuti na ražnju, a ja pružam previše otpora i propitivanja za njegov ukus. Komunikacija među nama je katastrofalna. Osim što ja njemu služim kao kanta za emocionalni otpad (ne samo njemu), mi nemamo ništa zajedničko, nikada ne dobivam pohvale ni potvrde – samo kritike i potkopavanje životnih i manje životnih odabira na svakom koraku, emocionalno sam ucijenjena skoro svaki dan i u svakoj situaciji. Jedino što održava takav način komunikacije na životu jest to što sam ja previše dužnosno orijentirana pa ga ne lansiram u tri krasne. Vrlo sam svjesna svega što radi i nisam bezgrješna da bih rekla samo, evo ga na, vidi kakav je. Vrlo dobro znam da smo svi produkt života i da dvoje ljudi čini odnos, no iskreno, on vrijedi za barem dvojicu. To je osoba koja je u očima ljudi izvan užeg kruga super, pametan, inteligentan, vrijedan, poštenjačina, dobričina, a u očima moje mame i mene netko tko nas je svojim ponašanjem obilježio traumama do kraja života. Umjesto podrške i zaštite, dobila sam oca koji nikada nije emocionalno sazrio i koji na meni istresa svoje probleme, ne pruža nikakvu emocionalnu podršku pa onda još na sve to i kritizira da se ja ne trudim dovoljno oko njega. Pa ipak, vjerovali ili ne, s njime se nekada bolje razumijem nego s mamom. Nije on za bacit’, da se razumijemo, zabavan je i kužimo se na nekoj razini koja je ipak dosta više od „ej bok kako si?“ Hoću reći, umorna sam od toga. Zbog njega je moj pogled na svijet obavijen sumnjom, nestabilnošću, nepovjerenjem i iznevjerenošću. Možda sam i ja mazohist pa volim učiti iz boli i nemam hrabrosti se maknuti. I don’t know anymore, you tell me. Lijep dan ti želim.

Odgovor

Poštovana,

Kao prvo zahvaljujem na iskrenosti. Čini se da Vas puno toga emocionalno zaokuplja. Bilo bi dobro čim prije uvesti strukturu u život, da se vrati osjećaj kontrole. Savjet je usmjeriti se na ono što možete kontrolirati, a to je fakultet i ispiti.

Što se tiče ponašanja oca i Vašeg osjećaja “dužnosti” prema njemu, budimo iskreni, tu možete sami birati. U redu je pomagati roditeljima, ali smisao života nije da nas netko iskorištava, barem ne na način kako ste u svom slučaju opisali.

Svi imamo potrebu biti prihvaćeni, posebno od roditelja. No kako rastemo, nužno je da počnemo sami sebe prihvaćati onakvima kakvi jesmo. To je preduvjet za promjene, osobni rast i razvoj. Preuzimanjem odgovornosti za sebe, razvijamo osjećaj kontrole u životu, a time smanjujemo mogućnost da drugi utječu na naš život.

Ako postoji potreba, potražite stručnu pomoć u obliku podrške da se posvetite više sebi nego drugima.

Sretno!

Lijep pozdrav,

Anđelko Botica, psiholog

Podijeli s prijateljima
Share on whatsapp
Share on email
Share on facebook
Share on twitter

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content