Pismo
Dugo se mučim s problemima u prehrani. Teško mi je i pisati ovo zbog osjećaja srama, ali ne mogu više ovako. Jedno sam se vrijeme uspjela kontrolirati da ne povraćam nakon nekih većih i kaloričnijih obroka, ali onda sam počela opsesivno brojiti kalorije u hrani. Svaki dan razmišljam samo o tome što će mi biti sljedeći obrok i kako ga uklopiti u zadani broj dnevnih kalorija. Prije dva dana pojela sam kockicu čokolade, ali sam nakon toga pojela još nekoliko i odlučila sve povratiti jer se nisam mogla zaustaviti na jednoj, a ne mogu dopustiti da mi to utječe na dosadašnji “napredak”, odnosno pridržavanje plana. Umorna sam od toga, htjela bih razgovarati uživo s nekim, ali Sveučilišni savjetovališni centar je prepun, a privatne prakse skupe.
Odgovor
Sram je jedan od najneugodnijih ljudskih osjećaja jer „hrani“ dojam osobe da je neadekvatna, nepoželjna, nevoljena i bezvrijedna, a upravo se sve te ideje i misli kriju ispod površine poremećaja u prehrani te pokreću lavinu neugodnih emocija poput nelagode, napetosti, tuge, beznadnosti, ljutnje, nervoze i mnogih drugih. S obzirom na to da su svi ti osjećaji izrazito neugodni i da osoba ima dojam kako ne može njima ovladati niti ih prevladati, počinje primjenjivati razna ponašanja koja kontrolom unosa kalorija pružaju lažan osjećaj kontrole nad emocijama.
Po tvom pismu čini se da se nalaziš u začaranom krugu opsesivnih misli čiji je sadržaj usmjeren na brojanje kalorija, konzumirane namirnice i načine „balansiranja“ unosa neadekvatnim ponašanjem poput namjerno izazvanog povraćanja koje, samo privremeno, pridonosi osjećaju olakšanja, no vrtlog neugodnih emocija vrlo se brzo vrati.
I kako onda stati na kraj tome? Kako olakšati emocionalnu težinu koja se nastoji sakriti i kratkoročno ublažavati neadekvatnim ponašanjima povezanim s prehranom? Prije svega, važno je osvijestiti si da je priča o poremećajima u prehrani zapravo priča o emocijama i o (ne)mogućnostima njihove regulacije. Razvijanje pozitivnije slike o sebi koja neće biti validirana isključivo kroz prizmu tjelesne težine i izgleda, već će se temeljiti na tvojim jakim stranama i vrlinama, uzimajući u obzir dosadašnja postignuća, jedan je od primarnih ciljeva u terapijskom radu.
S obzirom na to da raspolažeš informacijom kako su ti neka od mjesta na kojima možeš potražiti pomoć nedostupna (zbog objektivnih razloga), zaključujem da ti motivacije za pronalaženjem rješenja ne nedostaje i da se trudiš pronaći odgovarajuću podršku, a to je itekako vrijedno pohvale i nešto na što trebaš biti ponosna.
Osim osobne patnje koju osjećaš i opisuješ, važno je imati na umu da dugotrajna prisutnost poremećaja u prehrani pridonosi i tjelesnoj iscrpljenosti te nerijetko rezultira ozbiljnim zdravstvenim posljedicama. Upravo je zbog toga tako složenom problemu potrebno pristupiti uz pomoć različitih stručnjaka (gastroenterologa, nutricionista, stručnjaka mentalnog zdravlja) koji će te voditi i usmjeravati prema putu ozdravljenja. Stoga ti predlažem da od liječnika opće prakse zatražiš uputnicu i naručiš se za pregled u KBC-u Rijeka.
Ana Goleš, psihologinja
