Pismo
Pozdrav… Imam osjećaj da o ovome stvarno nemam s kime porazgovarati jer ljudi imaju svojih problema i ne žele čuti i za tvoje… A kada nemaš baš obitelji kao ja, onda je još teže… Molim savjet kako se nositi sa stresom koji mi donosi moja situacija… Hvala Vam unaprijed za svaku riječ. Naime, prije devet mjeseci izgubila sam tatu. Tata se borio s rakom nekoliko godina. Bio mi je sve… moj uzor, snaga, podrška. Nažalost, više ga nema. Imam mamu s kojom nikada nisam imala neki odnos. Cijeli život kao da sam joj starija sestra na koju je ljubomorna, tako bih opisala naš odnos. Ona ima neke majčinske osjećaje, kada sam bolesna uvijek me obasipa hranom i lijekovima, ali tada se jedino ponaša kao majka (inače je medicinska sestra). Otkad je tata umro imam velikih problema s njom. Od djetinjstva uvijek imam osjećaj kao da sam zrelija od nje jer ona zapravo ima neriješenih trauma iz svog djetinjstva, muči je osjećaj manje vrijednosti i ima manjak samopouzdanja – zbog toga na sve reagira napadom. Općenito uvijek o drugima govori loše, neartikulirano se glasa, nepristojna je, a njezino bi se ponašanje često moglo opisati kao doslovno dječji “tantrum”. Jako je neodgovorna s novcem, a ako je želiš savjetovati reagira napadom, verbalnim. Uvijek mi govori da sam glupa iako sam injžinjerka, stalno zaposlena, završila fakultet u roku i radim od sedamnaeste godine. Ni tata nije imao, a ni ona nema baš novaca, nikad nismo imali svoj stan niti kuću tako da sve što imam stvorila sam si sama i našla svoj mir. E, sad, u čemu je problem? Budući da mi je doslovno jedini član obitelji kojeg imam, žao mi je izbaciti je iz života.. ipak mi je mama. Međutim, znam da će me, kada i ona ode s ovoga svijeta, ostaviti u dugovima. A ako je pokušam savjetovati, izvrijeđat će me, napasti i okriviti za svoje loše zdravstveno stanje. Inače voli izmisliti da joj je nešto pa je moram voditi po Hitnoj. Ne bih voljela da joj se suprotstavim pa da zbilja ode s ovoga svijeta zbog mene jer joj stvarno srce stane. U isto to vrijeme jako me psihički maltretira i često nakon susreta s njom imam ili gadne bolove u prsima (grčim se jako valjda pa me ti mišici bole) ili napade panike. Znam da sam sad puno toga vjerojatno besmisleno napisala, ali samo je izašlo iz mene… Molim Vas savjet kako se nositi s nezrelom, psihički nestabilnom osobom koja je ujedno i jedini član tvoje obitelji i kojoj svakako NE želiš zlo, ali ona utječe na tvoje mentalno zdravlje i mir? Bilo kakav savjet bi mi trenutačno dobro došao…
Odgovor
Draga čitateljice,
žao mi je čuti za gubitak oca kojega ste doživjeli prije nepunih godinu dana. Žalovanje je samo po sebi emocionalno zahtjevno razdoblje u kojem se svatko s emocijama nosi na svoj način. U tom razdoblju kod ljudi se javljaju različiti osjećaji – od tuge, krivnje, doživljaja nepravde pa sve do ljutnje na druge u njihovoj okolini. Zbog tugovanja javljaju se i različite promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe, poput gubitka apetita, poremećaja sna, iscrpljenosti, gubitka interesa, iritabilnosti ili pak anksioznosti i panike.
Napadaji panike odnose se na epizode iznenadnog i intenzivnog straha, odnosno tjeskobe, za koju nam se čini da se pojavila “iz vedra neba”. Obično traje nekoliko minuta do pola sata, a uključuje sljedeće fizičke simptome: lupanje srca, kratkoću daha, osjećaj gušenja ili kao da ne možemo udahnuti zrak, bol u prsima, mučninu, nalete vrućine i/ili hladnoće, trnce ili utrnuće ruku i nogu, zujanje ili zvonjenje u ušima, možemo se tresti, znojenje. Ti su simptomi najčešće popraćeni mislima da će se dogoditi nešto kobno, da osoba gubi kontrolu, da će se ugušiti/ dobiti srčani udar ili umrijeti.
Vjerujem da su teškoće koje su trenutačno prisutne u odnosu Vas i majke zapravo odraz žalovanja. Nikako ne bih savjetovala da je “odrežete” iz svog života, a da prije toga barem ne pokušate vaš odnos reparirati. Jedan od načina na koji to možete učiniti jest uključivanje u psihoterapijski proces. Bilo bi idealno kada biste pronašle terapeuta koji bi s vama dvjema radio istodobno (obiteljska psihoterapija), a uz to se svaka od vas može uključiti i u vlastiti (individualni) tretman. Ako majka ne bude suglasna s tom idejom, možete se u individualni tretman uključiti Vi sami, i na taj si način osigurati podršku kako biste se uspješnije nosili s opisanim životnim okolnostima.
Iva Kirša, psihologinja
