Pismo
Imam problema s jedenjem i slikom o sebi. Vrlo se često osjećam jako loše i okrivljujem se ako jedem ‘više nego što bih trebao’ iako je ta količina hrane manja nego što bi mi zaista bilo potrebno. Ako se ne izgladnjujem osjećam se jako loše i kao da sam samog sebe razočarao jer se ne trudim izgubiti kile. Što je najgore, nemam puno kila, ljudi mi često govore i da sam mršav, ali meni se čini kao da sam predebeo i, najiskrenije, ne vidim zašto bi me zvali mršavim. Naravno, tu su i neki moji prijatelji koji se često zezaju da sam debeo i da imam prilično kila. I iako znam da se samo zezaju, to me i dalje tjera da se još više izgladnjujem, ali im ne želim govoriti o svome problemu jer bi oni, misleći na moje dobro, rekli mojim roditeljima ili profesorima, i onda bi sve bilo loše. Mama je već primijetila što radim i više od pola godine mi je pokušavala pomoći, ali sada je samo ljuta što si uništavam život i što mi ona ne može pomoći. Mislim da ne želi da dobijem psihološku pomoć jer bi je to osramotilo, učinilo lošim roditeljem iako to nema nikakve veze s njom. Katkad, kad mi se vrti u glavi ili se osjećam toliko slabo da jedino mogu spavati i teško mi je uopće stati na noge, ponosan sam na sebe. Još uvijek ne znam baš zašto, ali mislim da se tako kažnjavam zbog kila. Nekoliko puta sam si pokušao sam pomoći i jesti normalno bez svih tih misli, jedanput čak uz pomoć i podršku prijatelja, ali mi nije uspjelo. Najgore je od svega što si ne želim pomoći. Osjećam kao da zaslužujem još gore od ovoga i jedini razlog zašto se bojim da postane jako loše jest taj što bih onda bio prisiljen jesti normalno.
Odgovor
Dragi šesnaestogodišnjače,
hvala ti što si toliko iskreno i potanko opisao svoje misli, svoje osjećaje i ideje koje postoje u tvojoj glavi i vode te ovom tvojom pričom o hrani. Nakon pročitanog stanja u kojem se nalaziš, pada mi na pamet izreka: „Vi ste nesavršeni, trajno i neizbježno puni mana. I prekrasni ste.“ Ne sjećam se tko je to rekao, no čini mi se da vrijedi za sve nas.
Budući da već u prvoj rečenici spominješ problem sa slikom o sebi, možda da odmah ukratko opišemo kako nastaje ta slika o nama samima. Postoji neko znanje koje imamo o sebi. To znanje odgovara na pitanje: tko sam ja? Recimo, ja sam muškarac visoke i jake građe, volim životinje i borac sam za ljudska prava… To je neka slika koja objedinjava naše mane i vrline kojih smo svjesni. Ona je promjenjiva. Netko može u djetinjstvu biti krupan, a u kasnijoj životnoj dobi vitak i mršav. Također, imam prijatelja koji mi je, kada smo bili mali, bio prijateljica. Dakle, sve je promjenjivo, čak i ono što se katkad čini da je gotovo nemoguće da se mijenja. Sve informacije koje smo dobivali od roditelja i naših bližnjih, nekako smo integrirali u tu našu osobnost i sada smo – takvi kakvi jesmo. U razgovoru s roditeljima možda ćemo doznati da se oni zbilja ne sjećaju da su nam nešto govorili, a upravo nam se to urezalo u pamćenje i na neki nas način odredilo.
Još je jedna komponenta sadržana u slici koju imamo o sebi, a to su očekivanja koja imamo od sebe. To je neki naš ideal, odnosno težnja prema onome što bismo mogli biti, u usporedbi s onim što smo zapravo trenutačno. Tu se može dogoditi jaz, odnosno nesrazmjer između očekivanja i stvarnosti. Tu trebamo biti blagi prema sebi. Zbog nekog razloga trenutačno ne možemo u potpunosti biti ono što želimo, možda ne možemo izgledati kako želimo, no damo li si dovoljno vremena, razumijevanja i ljubavi, stići ćemo do našeg cilja. Nagrađivanjem svega onoga što dobro radimo, što vidimo dobro kod sebe, što želimo zadržati… malim koracima možemo postići velike stvari. Nagrađivanje je svakako puno učinkovitije od kažnjavanja pa tu možda možeš promijeniti taktiku prema samome sebi i razmisliti za što bi se mogao nagraditi.
Već danas! I tako možeš nagrade mijenjati kako god želiš, dopustiti si promjenu mišljenja, predomisliti se u jednom trenu baš zato što tada tako želiš.
Što je još sadržano u slici o sebi? Svatko od nas ima neko vrednovanje sebe, nosi sobom osjećaj vlastite vrijednosti. To su one misli poput: zaslužujemo li biti sretni? Zaslužujemo li prijateljstvo? Ljubav? Poštovanje? Svatko od nas ima ideju o tome zaslužuje li to ili ne zaslužuje. E, sada, odakle nama te ideje? Zašto netko misli da zaslužuje, a netko drugi da ne zaslužuje biti sretan? Zaslužuje li se sreća nekako? Kako mi zaslužujemo biti sretni? Zašto mi to zaslužujemo? Tko nam je dao odobrenje, odnosno dozvolu za sreću? Jesmo li to sami odlučili? Ako mislimo da nemamo dozvolu za sreću, gdje moramo otići i dobiti je?
Možemo li si sami to dopustiti? Možemo li sami mijenjati ideje koje kao da su neizbrisive? Možemo li si pripremiti za ujutro neke nove ideje, izglačane i posložene pa ih odabrati iz ormara kao kada biramo odjeću? Čini li ti se to kao neka vrsta slobode? Da svaki dan možeš nanovo istraživati tko si zapravo ti? Istraživati bez osuđivanja, bez pritisaka, bez moranja…
Možda to uopće nije loše! A još je i zanimljivo! Koje ću uvjerenje danas odjenuti? Danas bih se mogao ogrnuti uvjerenjem da sam sposoban nositi se za životnim izazovima. A za sutra puštam uvjerenje da sam sposoban i odgovoran sam donositi životne odluke.
Vidim da pišeš da si ne želiš pomoći. Možda ti to vidiš drukčije, no ja sam stekla dojam da si zapravo želiš pomoći i da je ovo pismo prvi korak, odnosno neka tek odškrinuta vrata kroz koja, jako polako, s puno razumijevanja i promišljanja, s novim idejama i konceptima življenja, ulazi i nagovještaj promjene.
Kako ti mama pokušava pomoći? Kako bi ti volio da ti ona pokuša pomoći? Bi li uopće volio? Kako ti se čini ideja da otvoreno razgovarate o ovoj situaciji? Da možda spomenete ideju važnosti mentalnog zdravlja i da je u redu potražiti pomoć stručnjaka u situacijama kada osjećate da neki događaj ne možete sami proraditi. Bez srama, s jednakim osjećajem kao da idete liječniku jer ste, npr., slomili ruku. Kako na tebe djeluje majčina ljutnja? Na koga je ljuta?
Kako bi se osjećao da je ravnodušna, da joj je svejedno? Znači li ljutnja zabrinutost?
Što za tebe znači jesti normalno?
Kada se prisjetiš vremena kada je bilo tako, što možeš osjetiti? Možeš li se vratiti u to stanje? Bi li volio da je sada tako? Što bi se trebalo promijeniti da je sada tako kao nekada? Mislim da bi ti tvoji odgovori na sva ova postavljena pitanja, odnosno samo promišljanje o njima, moglo otvoriti neke nove svjetove, ideje i uvide o tome koliko si jak, utjecajan i snažan te kako možeš promijeniti trenutačno stanje!
Ana Fabijan, psihologinja
