Pismo
Pozdrav!
Prije svega, drago mi je što sam odmah pronašla ovakav portal gdje, iako je komunikacija online, imam osjećaj da mogu dobiti pomoć.
Naime, zadnjih nekoliko dana jako se loše osjećam. Sve je krenulo nakon prekrasnog dana, prekrasnog izleta s dugotrajnim partnerom. Navečer su me jako naglo preplavile emocije. Imala sam bez razloga osjećaj kao da je svaka riječ drugih ljudi negativno usmjerena prema meni zbog čega sam partnera okrivila jer sam se osjećala napadnuto i krivo zbog stvari koja uopće nije bila problematična. Sada shvaćam da nije bilo nikakva razloga, ali nisam se nikako mogla ,,ohladiti”.
Nakon ,,hlađenja” uslijedilo je plakanje… Ne zbog te situacije nego zbog svega što me ikada mučilo. Jednostavno, osjećaj kao da mi je previše svega, kao da svima smetam, kao da svi razmišljaju o meni i to negativno, kao da ne radim ništa u redu niti je išta što radim dovoljno da bih bila sretna i da bi ljudi bili sretni sa mnom. Osjećaj me prati i sada. Što je najgore, prati me stalna mučnina, nemam snage niti volje nešto pojesti, popiti jer imam osjećaj ,,težine” u prsima koji mi jako smeta i ne mogu se koncentriratini ni na što drugo, pa ni na jelo.
Jednostavno mislim da sam odjednom postala prezasićena svime što me muči. Jedina osoba kojoj se mogu povjeriti je partner. Ružno je što sam upravo tu osobu, koja je uvijek uz mene, ružno napala bez razloga zbog stvari koje ne uspijevam riješiti. Ne želim povrjeđivati ,,jedinu slamku” koja me spašava u svim situacijama, a to sam počela sve češće raditi, zbog čega se osjećam još gore.
Imam osjećaj da sam postala preosjetljiva zbog užasnih događaja od prije nekoliko godina kada me je psihički maltretirao i opsjedao ovisnik i pedofil, što je na kraju dovelo do toga da sam bila i fizički napadnuta. Sve to ne bi bio problem da me ljudi, koji jedino znaju ,,da je nešto bilo”, za sve to nisu okrivljavali. Bila sam i ostala kriva za nešto s čime nikako nisam htjela biti povezana. Što je najbolje od svega, imam osjećaj da su me (nikada neću shvatiti zašto) okrivljavali ljudi koje sam smatrala ,,pristojnima”, ,,razumnima”, što me jako boli. Ljudi koji su mi pomagali i znali kroza što prolazim, nikada me nisu povrijedili, osim nesvjesno u trenutcima kada bi mi u razgovoru samo spomenuli situaciju, a mene svako spominjanje jako zaboli iako to ne volim pokazati.
Nikada nikome nisam pokazala koliko mene takve sitnice povrijede i imam osjećaj da su se sve te sitnice pretvorile u nešto što me sprječava da nastavim s bilo čime. Teško mi je razgovarati s bilo kime, teško mi je družiti se s bilo kime jer u svakoj svojoj riječi vidim nešto krivo, nešto što bi nekoga moglo povrijediti, nešto što je možda ispalo krivo, nešto što nekome neće odgovarati, nešto zbog čega će me netko osuditi ili mrziti. Ispričavam se za svaku svoju riječ jer imam osjećaj da je čudna, a to ispada još čudnije i neugodnije. Teško mi je biti sama među puno ljudi, pritisak u prsima se javi jer imam osjećaj da netko gleda kako stojim, što nosim, kamo gledam, kako se ponašam.
Ne želim da se ovakav osjećaj nastavlja jer bih htjela riješiti obaveze poput ispita koji slijede, a nemam motivacije. Imam osjećaj kao da mi ništa u životu trenutačno ne treba, jer nema nikakav smisao. Kakav je smisao završiti fakultet koji sam htjela ako neću život provesti kao što sam željela nego ovako – plačući, s boli u prstima, pritiskom, mučninom, vjerojatno sama (jer odbijam sve oko sebe) ili smetajući nekome. To mi ne treba.
Kao šećer na kraju, u zadnje dvije godine imam sve više zdravstvenih problema koji se ne rješavaju nikako ili se otkriju i ostaju. Jednostavno nemam više ni volje osjećati se bolje i riješiti se npr. boli ispod lopatice pomoću vježbi.
Pišem Vam jer negdje znam da ovakav moj pogled na svijet ne bi trebao biti, a tražim još jednu šansu od same sebe da ga promijenim. A i ako ne, pokušala sam.
Unaprijed Vam hvala i ispričavam se na dugom tekstu 🙂
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na velikom trudu i hrabrosti za izrečeno. Mislim da jako dobro i precizno prepoznaješ i opisuješ svoja stanja. Uvid u sebe čini se kao preduvjet da kreneš dalje, u promjenu.
Osim toga, mislim da pomaže i vrlo je lječidbeno to što imaš svoju osobu kojoj se možeš potpuno otvoriti, kojoj se možeš predati potpuno, slobodno i do kraja. Mudro je podijeliti svoje brige, svoje boli, svoja promišljanja. Osim što svakom izgovorenom riječi preslaguješ i bistriš misli, bolje samu sebe razumiješ, čak i ako partner u toj situaciji ništa ne kaže. I, još, dio bremena predaš drugome i ne nosiš ga sama.
Tvoja je priča primjer povezanosti uma i tijela te se svaka promjena ili napetost odražava i seli s jednog na drugo područje, koje se jedino nazivom razlikuje.
Sve što opisuješ, tebi se dogodilo u nekom vremenskom razdoblju. Godinama unatrag, ako sam dobro razumjela, sakupljala si i čuvala u sebi svoje rane, osjećaje krivnje, sve povrede, fizičke i psihičke napade, svoje isprike i boli koje su te preplavljivale. Poput balona u koji si godinama upuhivala svoje “otrovne pare” (ovaj izraz koristim radi jasnije vizualizacije), a koji, usprkos svome elasticitetu i kapacitetu, u nekom trenutku postane mali. Tada, kad pokušaš upuhati samo još jedan osjećajčić, taj te izdaje i eksplozivno puca. Eh, da je barem pukao prije?!
I čega to sve u njemu ima?
Puno, naizgled, beznačajnih sitnica, puno mušica koje su se pretvorile u preteškog i tromog slona. Toliko je toga da se i tijelo počelo buniti. Na sreću, ti ga osluškuješ, pratiš i znaš da ga možeš izliječiti jer imaš iskustvo kada je bilo zdravo, poletno i lagano. Kada te nosilo i surađivalo.
A što je s umom?
Prate te loši osjećaji i bezvoljnost. Misliš li da je to nekako i u redu s obzirom na sve kroza što si prošla? Možeš li si dati dopuštenje da se osjećaš loše? Možeš li si dopustiti da te nekad netko osudi, da te ogovara ili da mu se ne svidi neki tvoj postupak ili reakcija? Nije li u redu da smo mi autentični onakvi kakvi jesmo i da se zbog toga nikome ne moramo ispričavati?
U jednoj si rečenici sama sebi dala odgovor. Spominješ vlastitu reakciju plakanja, kako kažeš, ne zbog te situacije, nego zbog svega što me ikada mučilo. I sada, kad se toliko toga nakupilo, treba polako otpuštati, jedno po jedno, treba si oprostiti i misliti da si u određenom trenutku radila za sebe najbolje što si znala. Kao, uostalom, svatko od nas.
Sudeći po tome da si, evo, i fakultet privela kraju, mogu zaključiti da su iza tebe brojni uspjesi.
Da si toliko bitaka dobila, toliko toga sama prevladala, da je ovo trenutačno stanje samo jedna, možda posljednja, prepreka koja će te osnažiti, “očistiti”, naučiti da pokažeš drugima što te vrijeđa, što ti smeta. Tako ćeš pokazati koliko si snažna, bolje ćeš se upoznati, znat ćeš što sve možeš biti, ako poželiš, pronaći ćeš način kako si ugoditi, kako se nagraditi, slaviti svoje male pobjede.
Vezano za partnerski odnos, pronađi trenutak dobre vibre i razgovaraj s partnerom o svemu što osjećaš, što ti prolazi glavom. Kada je sve čisto i jasno, nestat će mučnina i težina u prsima.
Trebat će vremena i strpljenja da se prorade svi osjećaji o kojima pišeš. Bit će uspona i padova, no oni su tu da bi nas pomaknuli s mjesta, da bi nas pokrenuli, pokazali nam tko smo. Tvoj je mladi život vrijedan truda. Iza ovih oblaka čeka te još puno uspjeha, položenih ispita, sretnih, smislenih trenutaka. Iskoristi svoju priliku!
Ana Fabijan, psihologinja
