Pismo
Muči me anksioznost koju potiče moje pretjerano razmišljanje. Istraživanjem, čitanjem svakakvih članaka o tome svemu, došla sam do zaključka da sam tjeskobno privržena osoba. Zanima me postoji li psihijatar/psiholog u Rijeci koji se razumije u to i koji mi može pomoći da iskorijenim taj dio sebe i postanem sigurno i sretno privržena osoba.
Odgovor
Pozdrav!
Tvoje pretjerano razmišljanje vjerujem nije ugodna stvar, no ktkad te dovede do nekih intrigantnih i zanimljivih sadržaja i ideja. Priča o privrženosti danas je aktualna jednako kao i davnih 1960-ih kada ju je u fokus svog istraživanja stavio John Bowlby, psihijatar i psihoanalitičar, koji je ukazivao na to da najranije veze koje su djeca stvorila sa svojim skrbnicima imaju golem utjecaj koji se nastavlja kroz cijeli život. Najvažnije načelo teorije privrženosti jest da djeca moraju razviti blizak, emocionalno stabilan odnos s barem jednim primarnim skrbnikom za normalan društveni i emocionalni razvoj. Bowlby je sugerirao da privrženost, odnosno emocionalna veza s drugom osobom, služi za održavanje bliskosti djeteta i majke, čime se povećavaju djetetove šanse za preživljavanje. Dakle, na privrženost je gledao kao na proizvod evolucijskih procesa, da se djeca rađaju s urođenom težnjom za stvaranjem privrženosti sa skrbnicima kako bi osigurala svoj opstanak; vjerojatnije je da će djeca koja su održavala bliskost kroz odnos privrženosti dobiti utjehu i zaštitu, a samim time povećat će vjerojatnost da će preživjeti do odrasle dobi. Temeljna je ideja teorije privrženosti da primarni skrbnici koji su emocionalno dostupni i odgovaraju na djetetove potrebe, omogućujući mu da razvije osjećaj sigurnosti, sigurnu bazu iz koje može istraživati svijet. Siguran odnos privrženosti razvija se iz sposobnosti skrbnika da bude refleksivan, senzitivan, osjetljiv na potrebe djeteta i rezultira djetetovim razvojem povjerenja, samopouzdanja i otpornosti u kasnijem životu. S druge strane, odnos sa značajnim osobama o kojima smo kao ranjiva bića ovisili, a koji nije bio siguran, već obilježen emocionalnom nedostupnošću, distancom, neresponzivnošću, potaknuo je razvoj nesigurnog stila privrženosti – svojevrsne strategije nastale kao odgovor na date okolnosti.
Danas je teorija privrženosti u temeljima emocionalno fokusirane terapije. Začetnica Sue Johnson kaže: ˝Mi smo Homo Vinculum – onaj koji se vezuje! Bliska povezanost s drugima kodeks je preživljavanja naše vrste i naš najveći resurs.˝ Ona kaže da smo svi mi sisavci, životinje koje ne mogu preživjeti bez odnosa privrženosti, rođeni bespomoćni. Izolacija i emocionalno odvajanje od figura privrženosti za nas su znakovi opasnosti. Sigurna veza s drugim bićem nudi nam sigurno utočište u kojem pronalazimo utjehu, podršku i sigurnu bazu za izlazak u svijet. Johnson kaže da je to potreba primarnija od agresije ili seksa. Osim toga, kvaliteta naših emocionalnih veza ključna je za to kako se razvijamo kao ljudi, za naš osjećaj sebe, za to kako komuniciramo s drugima. Utječe na to vidimo li sebe vrijednima ljubavi, kompetentnima, zaslužujemo li da se o nama netko brine (slika o sebi), kao i na to vidimo li druge vrijednima povjerenja i pouzdanima (slika o svijetu). Naša rana iskustva tvore mentalne prikaze sebe i drugih. Naša perspektiva može vidjeti svijet kao siguran i pun mogućnosti ili kao svijet koji je zastrašujući i pun prijetnji.
Svako naše ponašanje ima smisla i logike ako ga promatramo u kontekstu svojega životnog iskustva, kroz leću privrženosti. Ono što si kod sebe prepoznala kao karakteristike tjeskobno privržene osobe nije ˝palo s Marsa˝. To je najvjerojatnije posljedica tvojih iskustava u značajnim odnosima, tvoja strategija za preživljavanje u nesigurnim okolnostima. A ono što se vjerojatno sada događa jest spoznaja da ti ta strategija (više) nije efikasna, pogotovo u nekim drugim značajnim odnosima. I to te onda motivira na istraživanje, samorefleksiju i traženje odgovora i novih rješenja.
Vjerujem da su svi stručnjaci za mentalno zdravlje, psiholozi i psihoterapeuti, upoznati s teorijom i stilovima privrženosti i da bi mogli biti dobri sugovornici za zajedničko istraživanje tvojih iskustava u važnim odnosima i do kojih su te strategija dovela. Važno je da nađeš terapeuta s kojim ćeš se osjećati sigurno, viđeno, uvaženo, neovisno o njegovoj/njezinoj edukaciji i metodi – jer upravo bi takav terapijski odnos mogao biti prvi korak ka promjeni tvojeg stila privrženosti, odnos koji će ti omogućiti osjećaj sigurne baze iz koje ćeš hrabro istraživati svijet oko sebe i u sebi.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
