Pismo
Ne znam prepoznati svoje potrebe. I nikako da naučim. Ukratko, ono što znam o sebi jest da sam dobronamjerna, optimistična i općenito osoba nesklona predrasudama. Do te mjere da sam “imala posla” sa svakakvim ljudima, tragedija. Našla sam se u svakakvim situacijama i odnosima, od emocionalnih manipulatora, a većina mojih bivših prijatelja i nekoć najboljih prijatelja su na psihijatriji danas s nekim hardcore dijagnozama poput poremećaja ličnosti, depresije, psihosomatike, GAP i sl. Ne znam i ne umijem se ljutiti na ljude, uglavnom se ljutim na situacije poput – sve je toliko loše uređeno, neorganizirano u državi, faksu, obitelji itd. itd. Imam osjećaj da svi na ovom planetu nekako rade protiv svih, ha-ha. A ti psihijatrijski pacijenti, doslovno, padaju s neba u moj naručaj. Da to bolje ilustriram, doslovno mi se znalo dogoditi da me osoba samo vidi – SAMO VIDI – dok sam izlazila doslovno s gomilom ljudi iz predavaonice i baš meni priđe i krene s nekom bezazlenom spikom da nakon dva dana skužim da sam toj osobi potencijalni otirač za sve probleme. Jedva sam naučila što su to granice i kako imati vlastite zdrave granice i zdrave odnose s drugima. Tako sam u svom uskom krugu prijatelja uspjela zadržati dvoje-troje normalnih ljudi. Jako sam ponosna na njih i na sebe što sam naučila prepoznati obrasce i ponašanja i kloniti se ljudi koji me opterećuju. Ali i dalje imam puno problema s tim da prepoznam što mi je potrebno u nekim trenucima. Imam neku emociju ili sam anksiozna, dva dana overthinkam i onda mi se tek treći dan upali lampica i shvatim šta me uznemirilo i sl. I onda mi treba još deset dana da odlučim što učiniti u vezi s tim. Jako neefikasan sistem koji mi oduzima puno vremena da se fokusiram na sadašnjost i praktične svakodnevne stvari i obveze. Gdje i kako se mogu educirati da ovaj neefikasan sistem pretvorim u nešto efikasnije i zapravo prestanem biti samo svoj promatrač, već da nešto mogu i napraviti za sebe kad treba. Usput, imam tek jedan nezdrav odnos otprije, koji je moj prijatelj – jako, jako anksiozan prijatelj s osjećajem manje vrijednosti i ima taj svoj užasan obrambeni mehanizam kad su mu svi drugi za sve krivi (osim mene, barem zasad). U zadnje vrijeme imamo neke razmirice i rasprave i samo je pitanje vremena kad ću i ja za njega postati neprijatelj, kao i svi ostali. Ne znam kako mu pomoći i da li mu pomoći. Pokušavam samo biti svoja pa s njim što bude. To je nekad teško jer smo već pet godina zajedno i puno smo jedno drugom pomagali, volim ga kao brata. Ne znam kako bi psiholozi postupali s takvom osobom, vjerojatno nikako kad ni ta sama osoba ne želi stručnu pomoć. Uglavnom, moje pitanje i dalje ostaje isto – kako da sebi bolje pomognem u lakšem prepoznavanju svojih potreba? Odnosi i ljudi koje trenutačno imam oko sebe daleko su ipak bolji nego ikad prije, ali sad me muče situacije više nego ljudi. Ljuta sam što postoje takve situacije u kojima se nađem s upitnicima nad glavom, ne znam ni kako da se osjećam u nekim trenucima, pravi košmar. A tome sigurno ne pomaže činjenica da puno puta kad se nađem u neugodnim situacijama kojima su uzrok postupanja drugih ljudi (npr. kad neki profesor krene u rant ili kad svjedočim ponižavanju druge osobe… da, jer ipak studiram, moram bit prisutna na faksu, profesore ne biram i ne mogu ih izbjeći, ima svakakvih ljudi, da, ili npr. kad su kolege pored mene jako nervozne, to naravno utječe i na mene) – uglavnom, u takvim situacijama čak i ako imam ideju kako postupiti, ne mogu jer me sva ta atmosfera paralizira i u njoj lako izgubim sebe. Nema smisla da budem nervozna kad je i neko drugi i onda smo oboje nervozni i propuštamo priliku uzdići se iznad toga, opustiti se i nastaviti sa životom, već ja to lijepo ponesem kući i overthinkam. Naučila sam napraviti tako granice sebi i drugima racionalno – ali to emocionalno mi stvarno ne ide i pravi mi problem. Svjesna sam da je ključno dopustiti sebi da osjećaš, samo da osjećaš i budeš prisutan dok ne prođe – ali kad ne znaš što da osjećaš i ne znaš zašto uopće ne znaš, onda ne vidim ni kako si možeš pomoći. Je li to nešto s čim ću morati naučit živjeti i raditi oko toga ili mogu naučiti bolje se povezat s tim emocijama, ne znam. Pitam Vas jer ionako imam previše literature za faks da bih istraživala dubinski ove teme. Nadam se da postoje neke vježbe ili obrasci koje mogu naučiti da bolje prepoznam svoje emocije i budem svjesnija svojih potreba pa da mogu i postupati u skladu s tim, da izbjegnem agonije racionalizacije, overthinkanja i osvještavanja svojih potreba tek danima nakon bilo kakve nepoželjne situacije ili konflikta. Hvala unaprijed i ispričavam se ako moj mail nije nešto strukturiran, pokušala sam dočarati svoj problem i svoje pitanje što sam bolje mogla, nadam se da sam u tome uspjela.
Odgovor
Hvala na tvojem pismu.
Dosta toga si napisala i iz svega tog teksta da se zaključiti da zaista puno razmišljaš o sebi i drugima oko tebe, o svojoj ulozi u tuđim životima i to pogotovo onih koje te, izgleda, opterećuju.
Čini se da te prilično zanima ljudska psiha; moguće je da studiraš psihologiju (-:
Analitična si, no kako si još zaprsavo adolescent (sudeći po našoj stručnoj literaturi, sad si negdje pri kraju toga razvojnog razdoblja) razumljivo je da ti još nedostaje strukturiranosti u tvojoj ekspresiji. No to nije ništa loše, to je nešto što dolazi sa sazrijevanjem i iskustvom.
Pametna si i senzibilina i vidim da si počela bolje filtirati odnose, odnosno brže uvidiš kad neki odnos postane ‘tlaka’ te kad u njemu više gubiš nego dobivaš. To i je odraz sazrijevanja, odnosno boljeg razumijevanja sebe i onoga što nama treba, što čini nas boljima.
A tvoja najvažnija rečenica/pitanje u tvom pismu: ‘kako da sebi pomognem u lakšem prepoznavanju svojih potreba’ upravo se naslanja na ovo prije rečeno.
Stvar je u tome da to naše sazrijevanje zaista ide sporo, to je vrlo spor proces, gotovo nevidljiv. No događa se, i to u jedinici vremena koje dopušta naš self, naša struktura ličnosti, naša inteligencija (pogotovo ona emocionalna), odnosno naši geni.
Pitanje je možemo li taj proces ubrzati. Nisam baš sigurna, no svakako ga možemo intenzivirati, učiniti kompleksnijim ako se uključimo u neki psihoterapijski proces. U njega možemo ući i ako ne osjećamo neke psihičke tegobe. Može nam služiti upravo tome: analiziranju svojih potreba, ali i učenju što bolje artikulacije i ekspresije tih potreba. A to sam navela samo neke od benefita psihoterapijskog rada, jer ima ih gomila. Benefiti se pogotovo množe ako se uključimo u grupni rad. E to je već jedno mjesto gdje se jako, jako dobro možemo upoznati. I rasti.
Budući da si senzibilna i sklona analizi, kao što sam prije spomenula, možeš malo razmisliti o tome, popričati s nekim psihologom uživo o tome pa ćeš bolje moći zaključiti kako ti se to čini. Postoji i drugi način. Možeš jednostavno i sama raditi na tome tako da dugo i puno čitaš o svemu tome budući da postoji puno kvalitetne literature (za stručnjake i za laike) koja nam je svima dostupna i to u papirnatom ili online izdanju, a bavi se ljudskom psihom, međuljudskim odnosima i našem snalaženju u svemu tome.
Naravno da je čitanje mentalni napor kojemu nisu svi skloni. Ne znam kako ti stojiš što se toga tiče. Budući da si studentica, nadam se da znaš što znači ‘studirati jedan tekst’ da bi ga apsorbirala. No dobra je vijest da ako nas nešto jako zanima, onda to lako usvajamo i brzo povezujemo sa svojim selfom.
Idi tempom koji tebi odgovara. Sjeti se da je to ionako proces. A svaki proces zahtijeva trajanje.
Nadam se da sam ti pomogla sa svojim sugestijama.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
