Pismo
Poštovani!
U zadnjih godinu dana ne osjećam se najbolje i sve češće preispitujem svoje emocije. Iako sam relativno zadovoljna životom i studiranjem, sve se češće preispitujem. Zapravo ne znam kako se osjećam i stalno me prati taj osjećaj da se trudim oko nečega, a zapravo ne vidim nikakvo poboljšanje i to mi počinje smetati. Previše razmišljam o budućnosti i svojim nedostacima, a to prije nisam činila. Iako se uvijek trudim biti pozitivna i sretna, sve mi se češće događa da me emocije preplavljuju i onda to počinje utjecati na sve oko mene. Ne znam kako da se nosim s emocijama i očekivanjima koje si postavljam? Uza sve to sam i jedinica. Cijeli sam svoj život pod tim tzv. staklenim zvonom. Iako me obitelj podržava, imam osjećaj da je ta pretjerana zaštita utjecala na mene. Imam osjećaj kao da ću ostati na toj istoj razini i da se nikad neću moći izboriti za sebe i tako stvoriti zdravo i kvalitetno samopouzdanje. Hvala Vam!
Odgovor
Pozdrav!
Odgovarajući na tvoje pismo, osvrnula bih se najprije na ovo kako opisuješ svoj život u okrilju obitelji, odnosno kako opisuješ svoje roditelje. Kad nas roditelji konstantno štite od vanjskog svijeta, često preuzimajući na sebe neke naše izazove, zadatke, rješavajući za nas problematične situacije, to se može negativno odraziti na naše samopouzdanje i narušiti nam sliku o sebi. Zašto? Zato jer je poruka skrivena u dobrim roditeljskim namjerama ta da nismo sami sposobni suočiti se sa svijetom i nositi se s izazovima, uspješno razriješiti neku moguće problematičnu situaciju. Naravno, to roditelji ne čine namjerno, već vrlo nesvjesno mogućih negativnih posljedica na samopouzdanje njihova djeteta.
Osjećaj koji imaš, da ćeš ostati na istoj razini, upravo demantiraš prvim dijelom svoga pisma. Nitko nije rekao da je osobni rast, razvoj osobnosti, naših kapaciteta, vještina i sposobnosti ugodan proces. Dapače, katkad su najkvalitetnije promjene proizašle iz početne neugode, osjećaja kao da smo nešto prerasli. Kad stopalo guraš u preusku cipelu, to boli, žulja, neugodno je, zar ne?
Preispitivanje je važan proces, neizbježan ako želimo promjene, odrastanje, zrelost. Ja sam to preispitivanje u tvojem opisu povezala s osjećajem sumnje u samu sebe.
Svatko u svom životu katkad posumnja u samoga sebe. Mnogo je razloga zašto sumnjamo u sebe. Možemo se bojati odbijanja, neuspjeha, a katkad i uspjeha.
Sumnja u samu sebe može se manifestirati na različite načine, primjerice konstantnim traženjem savjeta ili potvrde za odluke koje treba donijeti jer ne vjerujemo dovoljno sami sebi. Kad to povežeš s iskustvom prezaštićenosti, nekako ima smisla da se čovjek katkad tako osjeća. S vremenom, sumnja u samu sebe može dovesti do stalne potrebe za dobivanjem vanjske potvrde, izazivajući osjećaj tjeskobe ako nam je drugi ne pružaju.
Takva sumnja ljude može učiniti paraliziranima pri donošenju odluka, i velikih, ali i malih, zbog straha da će učiniti pogrešan izbor. U konačnici, problem sa sumnjom u same sebe jest taj što nas može spriječiti da izrazimo svoje pravo ja. Može utišati naš unutarnji glas dok tražimo potvrdu od drugih ljudi, nekih vanjskih glasova. Općenito, stalno samopreispitivanje i sumnja u sebe povezana je s ranjivošću; kada smo otvoreni i izloženi tuđoj prosudbi, možemo biti povrijeđeni ili pogriješiti, samopreispitivanje onda služi kao kočnica.
No, jednako tako, sumnja u sebe nije uvijek negativna. Npr. u situaciji kada moramo držati neki govor, mnogi od nas iskuse određenu sumnju u sebe, brigu od toga znamo li o čemu govorimo do toga hoće li nas publika slušati, a onda i razumjeti. Takva sumnja u sebe potaknuta određenom anksioznošću u ovim nam situacijama zapravo služi kao motivator da poduzmemo sve što je u našoj moći da istražujemo, dobro se pripremimo, sve dok se ne osjetimo sigurnijima u svoje sposobnosti, u ono što želimo reći.
I sad bih se ponovno vratila na početak mojeg odgovora. Kada smo djeca, upijamo i internaliziramo brojne poruke koje primamo izvana, pogotovo od onih koji su nam bitni. Djeca se posebno oslanjaju na poruke odraslih i vjerojatnije je da će vjerovati onome što odrasli kažu nego sami sebi, ako postoji neka razlika. Razdoblje života u kojem se nalaziš ima neke vrlo specifične zahtjeve i zadatke. Potraga za vlastitim glasom, stavom, načinom života, potrebama, vrijednostima i ciljevima uzbudljiv jeproces koji zahtijeva preispitivanje, zahtijeva reviziju dosadašnjih vjerovanja. I nije uvijek ugodan. Prilika je to da zadržiš sve ono što ti je korisno i važno, a otpustiš neka vjerovanja koja si prerasla, koja ti više ne pristaju ili na koja više ne pristaješ.
Proces preispitivanja kreativan je proces. No ako ti se bude činilo da je za tebe previše zahtjevan, da bi ti dobro došao sugovornik da razbistriš konstruktivnost ili problematičnost tolike preplavljenosti vlastitim emocijama i mislima, možeš se javiti stručnjaku za mentalno zdravlje, primjerice psihologinjama u Studentskom savjetovališnom centru. Katkad je potrebno izgovoriti neke stvari na glas kako bismo dobili novi uvid i jednostavnije krenuli dalje.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
